Ćelija 2 × 2,5 metara. Kibla. Na betonu dva ćebeta uredno složena. Prozora nema. Vrata, drvena i željezna. Svjetlo gori i ne gori. Sijalica k'o žižak škilji u visokom stropu. Uredno složene lične stvari. U ćošku, kanta za nuždu. Nekoliko knjiga i starih novina. Osim mene u ćeliji su dva živa pauka. Nekoliko neprepoznatljivih insekata ljuljuška se u paukovoj mreži. Nisu živi. Iz drugih ćelija čuju se glasovi. Ponekad zazvone okovi, vrata željezna škrguću. Ovo je ćelija u Malom logoru Vojno istražnog zatvora izmišljene države. Jedino nisam izmišljen ja optužen da sam radio protiv Takozvane. Ovdje je takozvano sve. Takozvani sam izgleda i ja. Da li se uopće zna da sam uhapšen? U januaru 1995. godine štijao sam u rano jutro gredicu luka u bašći ispred kuće. Očekivao sam da dođu. Dan prije sam po Hazimu kočijašu poslao mladu kuju ptičara Setera u nepoznato. Proklinjući me je gledala sa konjskih kola kroz rešetkaste lotre. Još sam bio u bašči sa lopatom u ruci kada su kao na vježbi počeli da opkoljavaju kuću. Kao u filmu. Bio sam posmatrač vlastitog hapšenja.
– Eh, Bože, dokle? Ramazan je i čim primakne Bajram eto ih po me. Malo je Bajrama u ovom ratu koje provedoh kod kuće. Hapšenja, hapšenja, hapšenja. Do sada sam ja nadvladao. Nisam neki hrabar čovjek, ali tek u direktnom sukobu me zgrabi. Do tada k'o malo dijete dražim zvijer koja prijeti da me proguta. Gosti me uvode u moju kuću. Ko je gost u ovoj kući? Ja ili oni? Prema pravilima fantomske države mi Bošnjaci nemamo ništa, sve je njihovo. Sve. Ja, žena, djeca, i zrak koji dišem. Sve je zemlja srpska. Ja dakle nisam domaćin u svojoj kući. Sila nadvladava… Ulaze… Inspektor Jugo, moj komšija Zorić, Rajkica sudija, kovrdžavi inspektor stigao iz Zenice braći pravoslavnoj da pomogne.
– Jesam li uhapšen?
– Još nisi.
Sve je pod blokadom. I telefon. Iz razgovora naslućujem da je još neko u istoj situaciji. Slutim ko. Temeljito pregledaju svaku knjigu u mojoj ne baš maloj biblioteci. Dobro je, neke naslove sam na vrijeme uklonio, ali ne sve… Pored kreveta nalaze Durakovićevo «Prokletstvo Muslimana» dotureno iz Zagreba. Rajkici je ta knjiga zanimljiva. Duraković mu je poznat sa teferiča na Sani iz komunističke idile kojoj su obojica pripadali. Čudi ga otkud je g. Duraković odjednom postao musliman. Tome si i ti kriv, mislim u sebi, zlo je Muslimane u isti tor sabilo. Dobro je da je tako…
– Otkud ti?
– Stigla iz Zagreba, stižu mi knjige i iz Beograda. Iz Beograda povremeno dobijam «Vreme», «Borbu», «Republiku», Književnu reč».
Neka prijateljstva nisu pukla sa Jugoslavijom.
– Kome si pisao pisma. Kome telefonirao? – pitaju dalje.
– Nikom nisam pisao osim braći. Nisam telefonirao. Mene zovu. Telefon je preskup, a mi muslimani nemamo para da ga plaćamo.
Dva moja rođaka u komšiluku učestvuju u premetačini. Pored nekoliko knjiga iz islamske historije uzimaju dvije pisaće mašine, adresar nađen pored telefona, neki pamflet SDA, fotografije i jedan rokovnik u kojem su našli nekoliko imena koje sam zabilježio od neke žene da bi pokušao nešto o njima saznati kod međunarodnog Crvenog križa. Nažalost, oni, izgleda, nisu živi!… To je, za sada, jedini materijalni dokaz protiv mene. Da, naišli su na službenu novogodišnju čestitku mog prijatelja ambasadora Slovenije u Briselu. Ambasadorski memorandum im je sumnjiv… Brine me šta su našli kod drugih i kako će se ponašati. Bojim se lažnih iskaza. Ko je sve uhapšen nisam tačno znao, ali ako je neko bio doušnik može biti svašta. Molim da nazovem oca. Dopuštaju mi.
– Babo neću doći. Nemoj da brineš. Sve će biti u redu. Doći ću kasnije.
Prekinuo sam vezu da me babo ništa ne pita, jer će ionako ubrzo saznati sve. Babo je star i bolestan i obilazim ga svako jutro da mu pomognem u kućnim poslovima. Nismo znali ni on ni ja da neću zadugo doći. Možda nikad. Ali, ipak, u sebi sam osjećao neki čudesni mir i zadovoljstvo. Ovaj sukob koji se u meni dešava kasnije će mi pomoći da sve zlo koje mi se desilo lakše nadvladam. Ramazan je i postim. Neki moji prijatelji koji nikad nisu postili to sada čine iz solidarnosti prema gladnim u centralnoj Bosni. Ali to samo kažu. Vjerovanje u Boga tek možda sad otkrivaju. Post u meni podešava neku čudnu harmoniju. Fizičku i duhovnu. Jugo mi prijeti. Žena plače i guta pilule za smirenje. Sin šuti. Dobar je, divim mu se. Pokušao bi pobjeći, ali kuda. Šta bi bilo mojima. Sve to prolazi glavom. Nema druge, pustiću da me stihija nosi… Oko 16 sati me odvode. Već je mrak. Ostala je gredica nedoštijana i lopata zabijena u smrznutu zemlju. Ostade kuća moja i sin moj, žena prestrašena, babo. U zgradi policije je hladno. Crkavica. Iako na hodniku lože «humanitarke» toplota do mene ne stiže.
Pitaju:
– Pričaj nam kako si prikupljao podatke sa terena o kretanju naše vojske.
– Nisam prikupljao nikakve podatke.
– Jesi li upozoravao muslimane da ne idu iz Sanskog Mosta?
– Govorio sam da moraju izdržati, da jedni drugima moramo pomagati. Rat neće vječno trajati.
– Kome si slao podatke?
– Kakve podatke, sve što sam govorio govorio sam i pred vlastima u zajedničkim susretima sa međunarodnim Crvenim križom. Govorio sam o stradanju muslimana, otimačnini, ubistvima, noćnim prepadima, paljevini. Tražio sam da to spriječe.
– Jesi li to prijavljivao policiji?
– Prijavljivale su porodice stradalnika.
– Kome si slao pismo preko Prijedora?
– Nikom.
– Ne laži, znamo sve, imamo mi i drugih metoda da priznaš.
– Nikom nisam slao pisma, sve što je išlo poslano je redovnom procedurom preko Banja Luke, to vaši iz CSB-a znaju. Ta pošta se pregledala i putovala dalje na adrese preko Zagreba.
– Šta si pričao sa ambasadorom Slovenije u Belgiji.
– Samo ono što se tiče moje porodice.
– Opet lažeš!
– Dobro kazat ću vam. Govorio sam o maltretiranju moga sina u školi od strane učenika i nastavnika. Pričao sam kako je spaljena kuća preko puta moje, a druga opljačkana, kako se miniraju muslimanske kuće i da sa dolaskom noći gradom kreću noćna čudovišta. Svaku noć čekam da i na moja vrata zalupaju. Zato mi muslimani sa prvim sumrakom stavljamo barikade na vrata i prozore, a spavamo na hodniku gdje je najsigurnije. Što se tiče mene lično, molio sam da putem PEN-a obavještava javnost da sam u Sanskom Mostu i da je to možda jedina zaštita koju imam. Ako mi se bilo šta desi, da zna.
– Ko je sve radio to što si nabrojao?
– Ne znam. Kada je zapaljena kuća preko puta moje javio sam policiji, ali niko nije došao.
– Šta si kazao sekretarici kad te nazvala telefonom one noći kada je NATO bombardovao naše položaje kod Goražda.
– Ne znam šta sam kazao.
– Ti nas «vozaš». Znamo sve. Hoćemo samo da nam ti to kažeš. Prisluškivali smo tvoje razgovore, imali smo čovjeka iz tvoje blizine koji nam je sve kazao o tvojoj aktivnosti.
– Dobro je da je sve kazao, time znate istinu kao i ja.
– Ali, ti to moraš reći, ti. Kaži kako si obavještavao o kretanu naše vojske, kako si i kome si slao podatke o radnim vodovima muslimana na Grabežu i Gradačcu.
– Sva moja aktivnost bila je u domeni humanitarne djelatnosti, a to podrazumjeva i minimum ljudskih prava muslimana da prežive i ostanu kod svojih kuća. Zbog te ugroženosti mnogi su otišli.
– Ko ih je otjerao?
– Sila,
– Koja sila?
– Ona koja dolazi noću, a ponekad i danju.
– Zašto ne odgovoriš na pitanje kako treba?
– Ja odgovore ne znam, odgovaram samo na vaša pitanja.
– Šta znaš o Majdanskoj grupi.
– Kojoj grupi?
– Slali ste im hranu u šumu.
– Sve što smo kome dali nalazi se evidentirano u dokumentima, o tome ne znam ništa.
– Kad su iz Crvenog krsta tražili da se ogradite od Majdanske grupe, zašto si to odbio.
– Niko nas službeno nije optužio, pa se nemamo šta ograđivati.
– Pričaš nam priču, ali imat ćeš vremena da smisliš bolju.
– Nemam šta izmišljati, ja sam čist i pred Bogom i pred narodom.
– To ćemo tek vidjeti. Ni sa «Ljiljanom» nemaš veze, jel da?
– Tako je, nemam. Ako smatrate da je moja veza reagiranje preko sestre u Ljubljani da ih upozori da moje ime ne spominju jer mi to u mojoj situaciji ne treba, a oni su nehatno objavili jedno službeno pismo potpisano mojim imenom upućeno humanitarnoj organizaciji u Zagrebu koja nas snabdjijeva. To je jedina moja veza, drugo ništa.
– Zašto nisi otišao iz Sanskog Mosta?
– Ja sam kod svoje kuće, moji su ovdje više od 500 godina, to se može dokazati?
– Onima koje to zanima. Ali otišli su skoro svi muslimani.
– Ja takve podatke nemam, još nas ima, a nadam se kad dođe neko normalno vrijeme, da će se i svi drugi vratiti na svoje.
– Ovo je naša vjekovna zemlja.
– Bog zna čija je!?
– I Bog je naš!
Izlazeći u zahod na hodniku primjetim jednog od svojih saradnika dobro iscrpljenog. Šutke smo se gledali i procjenjivali šta je to kazao. Tada je već bilo jutro. Cijelu je noć trajala mučna priča. Dan provodim sam. Ništa ne jedem. Postim. Još dva dana ramazana i Bajram. Stiže noć.
– Hajde diži se – probudi me glas iz polusna.
Voze me prema Prijedoru. Dobro je, izgleda da sam sam. Likujem iako me je strah pred neizvjesnošću. U Prijedoru je bilo previše zla da bi bio ravnodušan. Stižemo. U zgradi prijedorske policije obilaze me i zagledaju kao rijetku pojavu. Noć. Duga noć u Prijedoru. Studen me grize gore nego neizvjesnost. Šta li će donijeti jutro. Sa svitanjem me izvode na hodnik. Na hodniku troje humanitaraca iz Prijedora. Šta li su kazali? Do mene je hodža koji se, izgleda, dobro držao.
– Tebe nisam spominjao, ne znamo se dobro – tiho mi reče.
Šutim. Izgledali su mi jadno i smiješno pogužvani i čudno mokri kao da su iz kupusne kace izvađeni. Vjerovatno sam i ja slično izgledao. Tako se, ipak, nisam osjećao. Stavljaju nam lisice. Utovaraju nas, da baš nas utovaraju u kombi, i krećemo kroz sprženi Kozarac prema Banja Luci. U prijemnoj zgradi zatvora na Tunjicama potpisujem zapisnik. Gotovo je, povratka više nema. Koliko god pokušavam da vladam sobom ne uspijevam. Sve se u meni ruši. Strah je ipak teško kontrolirati… Stojim ispred rešetaka velike kapije. Uvode nas. Hijene čekaju.
– Okreni se prema zidu, ruke na zid, raširi noge!
Udarac koji sam dobio između nogu nije me oborio, sljedeći me pogodio u zatiljak, ni tad nisam pao.
– Raširi noge!
Uslijedio je nov udarac preko kičme. Nogom, vojničkom čizmom. Po glavi. Po rebrima, vratu. Padam…
– Diži se balija! Diži se!
Slijedi udarac nogom u glavu, stomak. Uspijevam da se dignem. Batine iz mene izgone svu mučninu nagomilanu za ovih nekoliko dana. Mozak se bistri, žuč se rasterećuje. Novi osjećaj struji tijelom. Psihološka bol nestaje. Pretvara se u fizičku. Podnošljivije je. Bridim. Krvniku je sada teže. Novi udarci nemaju efekta. Tijelo savršeno sluša. Strah se izgubio. Tako sam počeo da učim kako se dobijaju batine. Ring u kojem se nalazima ima samo jedno pravilo. Žrtva nema pravo da se brani. Pobjednik se ipak ne zna. Moj egzekutor je, kasnije sam saznao, iz Omarske. Nosi naočale. Plav, čak lijep. Šajkača. Visoke uglancane čizme. Stisnute tanke usne. Zovu ga Kriger. Kriger… Znam zbog čega. Pamtim. Trebam pamtiti. Tunjice, to strašno stratište moga naroda u svoje dveri prima i mene. Treba preživjeti… Ćelija. Dvojica ubojica, dva kriminalca, jedan Ciganin, kokošar. Vjećaju o mojoj sudbini. Policajci koji su me ugurali u ćeliju kazaše im da sam pokušao minirati most i hotel u Prijedoru. Ciganin me poznaje, ali se prilagođava tvrđoj strani koja me hoće obrađivati. Spašava me višestruki ubica Drvarčanin iz Sarajeva, mašinski inžinjer, čovjek od nekih pedesetak godina. Autoritet je koji diktira ponašanje. Čini mi se da me respektuje, i to me spašava. Ubio je maćehu, sina joj, neke komšije. Osuđen je na smrt pa pomilovan. Zanimaju ga istočnjačke mudrosti. Razgovaramo. Hvali se prijateljima muslimanima iz Sarajeva. Tog zanimljivog ubicu finih manira pamtim… Poslije nekoliko dana potpisujem novo rješenje. Špijunaža. Ludost! Ludost! Oni hoće moju glavu. Bajram je. Novo rješenje VIZ «Mali logor». U ćeliji me straše.
– Gotov si, tamo nećeš izdržati.
Na izlasku ponovo sam u mašini za meso:
– Raširi noge, ruke na glavu, šta se treseš Balijo!
Tras, udarac u glavu, zatiljak, leđa, kičmu, sve iza leđa, mučki. Ponovo Kreiger. Vraćaju nam oduzete stvari, osim novca. Šutimo. Izdržat ću zaklinjem se, izdržat ću. Lijep bajramski dan. Da li ću izdržati do sljedećeg Bajrama. Hoću. Zasigurno hoću. Sram bi me bilo da se već sad predam. Žena koja je sa mnom u grupi misli da idemo kući. Žalim je.
– Nisam kriva, nisam kriva – viče.
– Što ćeš ovdje kad nisi kriva – odgovara neko.
– Nisam kriva… nisam – bulazni dalje.
Da, niko nije kriv, jedina krivica pred našim krvnicima je to što smo muslimani. Ovo iskušenje kroz koje prolazi naš narod je možda jedini put kojim moramo proći, svi, drugog puta zasigurno nema. U svojem žrtvovanju treba spoznati pravi smisao i suštinu pa i tragediju, ali stići tamo gdje svijetli istina. Do nje se teško ide pogotovu kad se put izgubio u neznanju koje nas je bilo uzelo. Most preko ambisa kojim idemo vodi nas do vrata koja su otvorena samo za prosvjetljene. Idem dalje, idem dalje… Svjetlo nam se sve jasnije ukazuje. U bivšem Dječijem pozorištu, sada sudnici VIZ Takozvane, dežura sudija Forca iz Zenice. Dajemo nove izjave. Korektna pitanja, korektni odgovori. Novo rješenje. Produžena istraga još mjesec dana. Igra je počela. Opet me prožima ono čudno zadovoljstvo. Je li to normalno? Možda je to otpor nemoćne žrtve. Svijest o nevinosti. To kod dželata ne pali, ali ga sigurno uznemiri. Dva organizma sigurno se osjećaju kao u igri svjetlosti i tame. Pobjednik nije onaj ko žrtvu fizički nadvlada. Nažalost, dželati se zadovolje prividom. Konačne pobjede nisu svjesni ni žrtva ni dželat. Oni koji vjeruju, znaju. Ovo iskušenje kroz koje prolazim moram prebroditi, moram…
* * *
Mali logor. Tamničari čekaju ispred ulaza. Naš dolazak je najavljen. Ponovo strah od neizvjesnosti.
– Ruke na zid! Sve stvari iz džepova, van! Jedan po jedan! Okreni se! Ruke na leđa! Pogledaj dole!
– Ti balija ovamo! Skidaj se! Sve skidaj! Potpiši! Vodi ga u samicu na sprat. «Okupajte» ga, «okupajte» da zna balija gdje je stigao!
Da ne bude kupanje kao u Aušvicu, mislim se. Ali nije tako. Ovo kupanje bi uz batine po mokrom tijelu. Kupim svoje stvari. Pogodi me penderek iza vrata. Teturam. Noga u prsa.
– Brže balija! Brže! – zvoni u mojoj glavi.
Jedna, druga. Škljoc. Dobro je, prođe i ovo. Upis, ipak bezazlen. Vrata pakla još nisu otvorena. Treba izdržati, boriti se sa sobom. Iz druge ćelije šapat:
– Odakle si balija? Šta si uradio? Koliko si naših zaklao? Imaš li cigara? Šta imaš za pojesti? Daj sve ovamo. Zaklat ćemo te večeras!
Šutim. Ne odgovaram.
– Šta je, već si se usr'o. Tek si stigo, polako, ni zube ti nisu počupali. Videt ćeš kad ti muda počnu uvrtati. Najeb'o si! Daj cigare… Šta šutiš majku ti balijsku, daj cigare!
* * *
Je li Bajram ili je Ramazan. Koliko sam postio? Gdje sam ja to? Da, u samici. Bajram je, zasigurno je Bajram. U snu sam ipak pojeo baklavu. Baklavu koju je moja rahmetli mati pravila sa orasima iz Biljani, da onih Biljani u kojima je u ovom ratu poklano skoro sve muško. Poklali ih njihovi kumovi, komšije. To genetsko zlo protkano vjerom, naučno oblikovano, unešeno u glave unesrećilo je jedan narod. Ničim ga neće moći okupati od krvi onih koji su im vjerovali i koje im dragovoljno ponudiše svoje vratove da krv šikne. Ona im se u lice urezala i nesrećni će krvavi hodati. Za vjeke vjekova…
– Diži se balija, na hodnik! Drži ga Draško! Zenici ga daj! Zovite Bojića, on je stručnjak za ovakve!
Zatvorska terapija ponovo. Hodnik, taj famozni hodnik sa obješenim rešetkama na kojima vise čudne spodobe, krezeći se i uživajući u onome što se nadamnom dešava. Čavić, ubica iz Kozarca i Omarske. Žigić, taksista, muzikant i likvidator iz Prijedora, zeneseni u koljačkom transu ubijali su i svoje. Sada su ovdje izolovani. Ako im zatrebaju za front mogu ih pustiti. U ovom zvjerinjaku takvi su publika za scene koje se odvijaju po hodniku. Ostatak od onog što sam bio ja ubaciše nazad u samicu. Samica mi postaje spasenje. Rešetke postaju prerpreka. Ko je sad iza rešetaka. Ja ili moji krvnici na hodniku. Ja zatočenik smisla, a oni zatočeni u svom besmislu. Moje oslobođenje može biti dvostruko, prema vječnosti ili produžetak življenja izvan rešetaka. Moji krvnici nikad neće biti slobodni. Mrak čiji su zarobljenici postali bit će njihovo vječno boravište u lutanju bez mogućnosti da iziđu na svjetlo. Žalim ih…
Moja odjeća je dobro prljava. Perem čarape i gaće. Iz plastične flaše, držeći je među koljenima, sipam tekućinu u kiblu. Sušim to pod ćebetom. Od hladnoće se sve puši. Bos sam i zima me nadvladava. Već hripavo kašljem. Da li se zna da sam u Banja Luci. Treći dan mi u najlon kesi stigoše gaće, peškir, čarape, pasta za zube i četka. Bez objašnjenja, ali dobro je. Sad se zna da sam tu. To je već nešto. Ipak strahujem pred neizvjesnošću. Sasvim je sigurno da me ništa dobro ne čeka. U ratu dobro sam upoznao metode krvničkih hordi u Sanskom Mostu. Poklaše u Hrustovu, u Vrhpolju, krampovima ubiše Kamičane, Begiće i Kenjare, nad Sanom na mostu vrhpoljskom streljaše, spržiše Muhiće, Mahaluk, Kamengrad, Trnovu i Lukovice. Sve džamije miniraše i pred moje hapšenje u Pobriježju miniraše kuću pod čijim ruševinama Tofo Kamber strada, Suljicu binjedžiju i ženu mu zaklaše, Ismeta, mog rođaka, batinama umoriše i svaki dan ponekog u mrtve haljine umlate. Sve sam to znao i sve javno i tajno govorio, ali zlo se zaustavljalo samo na tren da bi se ponovo podgrijano huškačima Rašulinim zahuktalo, bivalo veće iz dana u dan. Da govorio sam i upozoravao naše međunarodne dušebrižnike koji su nas posjećivali u Sanskom Mostu i to smo pedantno bilježili. Ništa više. Sada je moja zadaća završena.
Dovode nove. Opet je gužva. Deru se krvnici i žrtve. Krikovi se mješaju. Batinjaju. Saznajem da je uhapšena banjalučka grupa. U ćošku sam ćelije. Uznemireni su i pauci u mojoj izbi. Propuh prolazi kroz mene i strahujem da ne dobijem neku težu bolest. Već hripam. Čula se izoštravaju. Ono što oči ne vide i uši ne čuju, nos pored mirisa nauči da nanjuši. Iz dubine mog bića bude se zaspala čula. Postajem životinja. Životinja u kafezu. Uređujem samicu, svoj mali sobičak. Utonem u molitvu. Molitva je samo moja i približavajući se Bogu vjerujem u svoje spasenje. On je Jedini moćan da me zaštiti. U molitvi se prepliće sve ono što čovjeka čini čovjekom. I grijeh. Nisam bezgriješan, ali mislim da je moj grijeh beznačajan kad se uporedi sa ovim što krvnici rade. Možda kroz ovo okajavam i svoje grijehe. U traganju sa smislom i kroz ovo pročišćenje možda treba proći. U svojoj samoći tonem u neistražene prostore smisla. Dolje, sprat niže, opet su nekog doveli. Strašni udarci i krici umnožavaju se hodnikom. Dahću batinaši. Dahću od umora i urlaju. Potom se sve utiša. Prolaze pored moje ćelije u kupatilo da saperu krv, znoj ubilački koji ih ujeda i davi. Okupani odlaze da proslave. Po hodu i škripanju čizama raspoznajem ove Luciferove podanike.
Noć dolazi kao spašenje i olakšanje. Organizam se odmara i opušta za novo sutra, ako dođe. I krvnik se odmara. Kad sam kod kuće noć je postajala mora. Strah od noćnih čudovišta bio je bezgraničan. Sada ta ista noć postaje spasiteljica. Ali, sutra, sutra će ponovo da se miješaju ubilačka slina, krv i znoj na uglancanom betonskom hodniku. Hodnik je mučilište, umivaonik, zahod, kupatilo. Svaki dan se peru tragovi mučenja u ovim prostorima. Samica je preuzak prostor da bi u njoj krvnik mogao da se razmahne. Zato je ona spasiteljica moja. Premještaju me u petnaesticu. Do novog staništa prolazim kroz špalir batinaša. Na čelu mi gase cigaretu, teturajući ulazim u novu odaju…
– Ukloni kiblu iz onog čoška – viče Draško.
– Nikakve kontakte s njim, novine ne smije čitati, svaki razgovor s njim bit će strogo kažnjen!
Draško je jedan od predvodnika, organizator krađa robijaške sitneži. Sve što izvana od naših posjetitelja dolazi zalijepi se Drašku i njegovoj družini za masne hajdučke ruke. To zajedno kod upravnika podijele. U ćeliji je trinaest meni nepoznatih ljudi. Svi šute. Šutim i ja. Mrtva tišina. I ovo je samica, bar za mene. Rado bi razgovarao, ali ne smijem. Poslije dužeg vremena oni međusobno počinju razgovor i brzo zaključujem ko je ko. Većina iz takazvane grupe Valter, ranjeni oficir Petog korpusa, dva zarobljena Posavca, nekoliko bosanskih Hrvata, jedan vojnik Takozvane, ubica… Napokon dolazi stariji čovjek i dugo pokušava da mokri u kiblu.
– Šuti, je li ti dobro? Znamo ko si. Ovdje ima doušnika. Pazi se. Pričat ćemo večeras.
Lagano klimnem glavom. Iz zamotuljka vadim dvije tablete i komadić bureka. Grudni koš me strašno boli i ne mogu da dišem. Noć. Treba spavati, organizam se u noći mora oporavljati da bi izdržao sutrašnji dan. Jedan dan za jedan život. Kad zaspiš kao da umreš. Koliko buđenja, toliko rađanja. Prilazi mi sjena.
– Čuvaj se. Trojica su doušnici, kasnije ću ti ih pokazati. Onaj ranjenik, visoki, je naš oficir. Onaj mršavko je iz Modriče, do njega Izet iz Odžaka, njemu su zube počupali puščanom cijevi. Jozo je nepouzdan i polulud, pokušao je da se ubije. Ovdje je od ‘92. i strašno je propatio. U duši je dobričina, ali paranoičan i isprepadan. Budi obazriv, nikad se ne zna kad ko progovori pod batinama. Sjenka ode.
* * *
Posjeta. Oh, Bože, hvala ti. Stigao je moj sin, trinaestogodišnjak. Pazim da ne primjeti kako mi je. Šalim se. Po njegovim raširenim očima vidim da moja podvala ne pali. Sve osjeća. Dostojanstven je i hrabar. To više nije dječak, čak je i dječačka frizura ozbiljna, kao da malo sjedi. Ne vjerujem, to mi se samo pričinjava. Kaže:
– Bio sam kod Aleksića, tvog advokata. Prema spisu ti si nevin, ali ništa ne kaže šta će biti, to ni on ne zna. Dido je dobro i ja mu pomažem. Mama je malo čudna, samo puši i plače. Malo ko dolazi, jedino krišom neki dođu. Boje se. Kad su te uhapsili isključili su svim muslimanima telefone. Vani se zna da si u zatvoru i rade da te oslobode. Čuvar opominje da pazimo šta pričamo i da je razgovor završen.
– Ako budete morali ići, idite prema Zenici, dida obavezno povedite da ne ostaje sam – šapatom savjetujem dijete.
Dugim pogledom se ispraćamo. Svako putuje svojom sudbinom. Hoćemo li se ikad ponovo vidjeti? Dobio sam optužnicu. Suđenje u bivšem Dječijem pozorištu. Direktor pozorišta moj je bivši prijatelj, banjalučki pisac nije na ovoj predstavi. Drugi u banjalučkom «Glasu» potanko piše o neprijatelju Takozvane. Inače banjalučkih pisaca nema. Nema ih iako su tu. Svojom šutnjom su pomogli da zlo ojača. Oni koji su otišli bar su se distancirali od zla.
Na sceni sudsko vijeće. Lijeva strana – branitelj. Desna – tužitelj. Mi optuženi u prvom redu. Čuvari iza nas. Svjedoke uvode. Čitaju optužnicu. Vojni sud u Banja Luci u Vijeću sastavljenom od sudija: majora Steve Vojinovića kao predsjednika, kapetana Boriše Ilića i kapetana Velimira Kovača kao članova Vijeća uz sudjelovanje zapisničara Anke Pavlović u krivičnom predmetu protiv optuženih zbog krivičnog djela špijunaže iz člana 128. u vezi sa članom 138. st. 3. krivičnog zakona «Takozvane» u vrijeme ratne opasnosti… (predviđena smrtna kazna) itd. itd. Statista u ovoj predstavi, advokat Tomislav Aleksić, izgleda časan čovjek, ili mu je takva uloga, iako su mi njegove usluge u komunikaciji s porodicom pomogle. Hvala mu. Dalje, u optužnici stoji:
„Zbog toga što su optuženi u vremenskom periodu od početka 1992. godine pa do polovine februara 1995., u vrijeme neposredne ratne opasnosti, radeći na humanitarnim poslovima za regiju Prijedor, a po prethodno postignutom dogovoru, bavili se špijunskom djelatnošću radi prikupljanja povjerljivih vojnih, ekonomskih i službenih podataka sa područja opština Prijedor, Sanski Most, Novi Grad (Bos. Novi) o navodno ubijenim licima muslimanske nacionalnosti i istjeranim licima iz kuća i stanova, o navodno silovanim ženama muslimanske nacionalnosti, o imenima lica muslimanske nacionalnosti na čije su kuće bacane eksplozivne naprave, prikupljali podatke o licima muslimanske nacionalnosti koja se nalaze u sabirnom centru Trnopolje, podatke o licima muslimanske nacionalnosti koja se nalaze na radnoj obavezi na bihačkom ratištu, podatke o VRS koji učestvuju u vojnim dejstvima, podatke o komandama VRS na tom području, o aktivnostima civilnih vlasti i druge podatke od vitalne važnosti za RS, tako što su lično prikupljali podatke, a i putem zadruženih aktivista i nakon sistematizovanja i sumiranja dostavljali ili saopštavali stranim ambasadama u Zagrebu i drugim organizacijama s kojima su bili u kontaktu čime su počinili djelo špijunaže iz člana 128. u vezi sa članom 139. st. 2. KZ RS.„
Moji svjedoci, bivši saradnici u humanitarnom poslu, izuzimajući sekretara ogradili su se o moju aktivnost navodeći da nisu nikad prisustvovali mojim razgovorima sa međunarodnim humanitarcima koji su nam dolazili. I međunarodni Crveni križ ničim nije reagirao iako se u većini naša aktivnost u informiranju stradanja muslimana odvijala preko njih. Šutili su. Ova stereotipna mašina često nas je dovodila svojim birakratskim pravilima u beznadežan položaj. Sad šute, iako bi njihovo reagiranje, bar u smislu određene informacije pomoglo. Ali mi smo ipak za njih beznačajni. Tragedije Bosne je za sve njih dio velike igre u kojoj samo bosanski narod stradava. O savjesti je apsurdno govoriti.
* * *
Kad se krvnikova srdžba na hodniku zatalasa, počinje strašna škripa u mozgu. Urlici mučenika razdiru moždanu koru, uvlače se u organizam, rasipaju svu moju hrabrost i imam osjećaj da ludim. Dobrovoljno bi tada sunuo u hodnik pred krvnika da mi oduzme život, da se u meni agonija okonča. Odmjeravam rastojanje između sebe i smrznutog radijatora ispucalog od leda. Pomislim da je zalet suviše kratak i da se moj naum ne bi ostvario. To kalkuliranje pomogne da se prevlada onaj smisleniji dio ličnosti pa se kasnije stidim pred samim sobom. Prepuštajući se strahu čovjek gubi dostojanstvo, ali se ponovo probudi mali plamičak prkosa i volje za borbom i tako se to nastavlja dok neko nadvlada. Ta je borba najteža.
* * *
Hrvati su iznenada provalili u Slavoniju, napravili haos kod Okučana, krenuli na Bosansku Gradišku. Mit o «nepobedivosti» srpske vojske se ruši. Čekamo u betonskim kutijama da bijes iskale nad nama. Pir će ubrzo početi. Na razglasu četničke pjesme. Tjeraju nas da i mi pjevamo. Neko pjeva, neko ne pjeva, ali se u hodniku čuje. U ćelijama urlaju ubice i manijaci.
– Pustite nas da idemo na ustaše, pustite dobrovoljce!
Neki su kasnije pozvani i otišli su, najčešće, ravno u pakao. Evo ih. Vrata se otvaraju. Biraju. I mene izabraše. Bolje je. Lakše je.
– Ruke na zid! Raširi noge! – urlaju.
Organizam se lagano opušta. Spreman je. Jad izlazi. Batina oslobađa nagomilani strah. I tijelo prkosi. Osjećanja poniženja ne mogu da se oslobodim. Kako mogu čovjeka da batinaju? Bolje da ga odmah ubiju. Dostojanstvenije za dželata i za žrtvu. Ali, ko te pita.
* * *
Uroš Grab, moj najveći krvnik, bivši policajac sa Trešnjevke iz Zagreba, šizofrenik, izgleda mi sa svojim brkovima i zrikavim pogledom kao Nikoletina Bursać. Neka mi Ćopić oprosti, ali u ovom ratu njegovi najsvjetliji likovi postaše najmonstruozniji koljači. Kozarac i Kozara su dokaz. On me pretvara u komad izgaženog mesa. Kao ispod točkova automobila. Ruke, noge, glava, kičma, rebra, svaki dio tijela na poseban način treperi. Bola više nema. Injekcija za vađenje zuba kao da djeluje cijelim tijelom. Strah je ostao. Bivši inspektor ili načelnik dobojske policije dobro izdržava batine, ali staračko tijelo vrlo ružno izgleda iznakaženo batinama. Doveden je u maju poslije strašne torture mučenja. Noge mu u mengelama kovačkim stezali. Na strijeljanje ga vodili… Izdržljiv čovjek. Ostajem na hodniku sa zarobljenim vojnicima Hajrom i Izetom. Za mog boravka njih dvojica dobili su najteže batine u ovom zatvoru. Naročito Izet. Vlado Šumanjac, pilot Bivše je pod posebnim tretmanom, ali ne znam šta mu se dešava. O njemu se ništa ne zna.
Ponavljam, Uroš Grab, moj je najveći krvnik, iako ima i gorih od njega. Okomio se na mene. Dok glancam hodnik nakvašen znojem, slinom i krvlju, klečim na komadu madraca. Jaše me kao konja tamničar Boro Milaković, dugonosi i klempavi lopov, kradljivac zatvoreničkih gaća. Hvali se dok me jaše da mu je sestra udata za muslimana iz Prijedora. Izet i Hajro vuku ćebe na kojem sam ja. Klečim sa rukama naprijed zavezanim. Boro me zajaši, a Uroš temeljito udara nogom odozgo u predio jetre, srca, stomaka. Batinjanje traje satima. Nisam sposoban za rad na hodniku. Ali udaranje se nastavlja bukovom letvom. Putujem u neko čudno sivilo. Ima me. Nema me. Svjetlo na tren bljesne, a onda putujem u sjenku, u hlad, tamu, pa ponovo nazad. Otvaraju se vrata ćelije. Privremeno sam spašen. Ova čekaonica je spasiteljica i odmorište pred paklom. U zatvoru rane i uboji brzo zacjeljuju, ali se ponovno tetoviranje strašno obnavlja. Krijem svoje rane i ne mažem ih kremama kao ostali, ali začudo najbrže zacijele.
* * *
Izvode me nekoliko puta na suđenje. Mogao bi dobiti 15 godina. Šuška se o razmjeni. To nadanje traje od prvih zatočeničkih dana. Osluškujemo radio. Na frontu haos. Takozvanoj ide nizbrdo. Naše ushićenje gase na hodniku. Neki tamničari omekšavaju. Tajno doture pušačima po neku cigaretu. Stigne i ceduljica iz druge ćelije ili vijest izvana. Jedan od njih je skoro dobar, ali neću da ga «kupam». U zatvoru prođe još jedan Bajram. Banjalučke hanume prave odlične baklave. Pojeo sam i soganiće muftijine. Sve to sluti na dobro.
Nada… Nada…!
Sjećam se 1992. godine u Sanskom Mostu. Zatvoren sam u Sportskoj dvorani sa preko 1000 Bošnjaka. Još toliko ih je u nekoliko kazamata u gradu. Mnogi su svoj strašni put produžili prema Manjači, a o mnogima se ništa ne zna. To je moja najljepša identifikacija sa vlastitim narodom. Kako smo tada jeli zajedno bajramske baklave. Ponovo me hapse 1993. Kurban Bajram u zatvoru Šeste četničke brigade. Kurban se i te godine djelio među muslimanima.
* * *
O svojima ništa ne znam. «Oluja» u Kninu. Nad „nebeski“ narod nadvili se crni oblaci. Bježanje i panika. Na Vlašiću teške borbe. Peti korpus kreće naprijed. Sanski Most grca u bošnjačkoj krvi. U Šehovcima logor. Tri i po hiljade duša od 30 prije rata na posljednjem ognjištu prkosi. U voćnjaku moga oca gore logoraške vatre. Izvode mnoge i mnogi se nikad ne vratiše. Dobre naše komšije i kumovi, sve zločinac do zločinca. Radio emitira nove uspjehe Armije. Suzbijamo emocije. Uveče ponovo batine. Doveli zarobljene Hercegovce sa Grahova. Hrvati nadiru prema Drvaru. Dovode nove zarobljenike. Trojica iz Petog, dvojica bosanski Srbi. Jedan teško ranjen, drugog batinaju.
– Hajde poturice, kaži da si balija – urlaju.
– Ja sam vojnik Armije BiH – odgovara.
Tuku ga dugo i mučki. Divim mu se. Saznajemo u jednom kratkom susretu u umivaoniku da se zove Božo. Hrabrim ga. Brzo je otišao na razmjenu. Sanski Most. Šta je sad tamo. Gdje su moji. Moj sin. Meni je sad možda bolje nego njima. Da li sam pogriješio što ih na vrijeme nisam poslao u sigurno? Sumnje i dileme bole više od batina. Sad je kasno. U Božijim su rukama, tješim se. Radio emitira kontradiktorne vijesti. Borbe se primiču Sani. Ključ je slobodan. Ključ nije slobodan. Različite vjesti za samo nekoliko sati. Gdje je istina, šta je istina. U Sanskom Mostu arkanovci počinili zvjerske zločine. Sve to saznajem. Moju brigu osjeti Goran Savić iz Zenice, luđak sa vječnom slinom oko usta, ošišan na nulu.
– Tvoji su pobijeni!
Šutim, Goran Bojić, krvnik br. 1. potvrđuje i kezi se:
– Jeste, jeste i ja sam čuo.
Pokušavam kasnije da kod Dragana Brke saznam bilo šta:
– Jeste bogami u Sani gusto, ali Zenica laže, stigli su mnogi otud u Banja Luku, pokušaću nešto saznati.
* * *
Jedanaest je sati. Držim mali tranzistor na uhu. Kratka vijest BiH radija: „Jedinice Armije poslije teških borbi ušle u Sanski Most.“ Zanijemio sam od ushićenja. Svaka dlaka ko čekinje. Svi gledaju u mene. Tiho kažem: „Sanski Most je oslobođen.“ Nađeno mnogo mrtvih i masakriranih. Rašula Nedeljko, načelnik «opštine» sa svojom falangom plačući pobjegao. Iza njega ostade krvav trag. Jedan Srbin, dezerter iz Stanara samo me gleda i šuti. Nije me prijavio.
* * *
Ponovo sam u samici. Dva pauka u samici me čekaju, čini mi se radosni. Još trojica u tom skučenom prostoru. Dobro je. Važno je da su prijatni sagovornici i da se fino slažemo. Mislim o «nemirnom» ocu. Kakav je nerv može lahko da strada. Sin moj, šta je s njim? Sve me to progoni. Nema dobrih vijesti. Samo krv i zlo. Sarkastično je bilo kad nas u tom skučenom prostoru, veličine manjeg zahoda, posjetila Elizabet Ren, specijalni izaslanik B. Galija. Sarkastičan i smiješan. Ubjeđen sam da je poslije toga otišla na ručak u banjalučki hotel «Bosna». Sigurno nije povratila. Nama je i dalje bilo kao u zatvoru, možda i bolje, ali bez uticaja gospođe Ren. San me savladava. Razmjena. Sanjam li… Ne sanjam, ipak razmjena. Preko ogromne livade idem prema moćnoj rijeci. Voda, voda! Zelena kao trava. Na drugoj obali nasmijana lica. Naši.
– Plivajte, plivajte!
Plivamo prema suncu. Sa druge strane neki drugi plivači. Jeli to razmjena u vodi. Ali opet sam na livadi. Razmahujem rukama kao da doplivavam kroz veliku travu koja me pomalo zaustavlja. Plivam, plivam cvjetnom livadom. Umilna muzika koja se tada čula i sad mi u duši odjekuje.
* * *
Iz banjalučkog zatvora prebačeni smo u hangare u Doboju. Većina objekata porušena avijacijom NATO-a. Prema nekim iskazima bili smo predviđeni za egzekuciju. Neka sila koja sve kontrolira odlučila je drugačije. U Doboju napisah nekoliko pjesama. U banjalučkom zatvoru bi za pisaći materijal izgubio glavu. Doboj je bio rekreativan. Razmjena je obavljena 10. januara 1996. godine u Korpivnoj kod Sanskog Mosta u 15 sati. Doček u Sanskom Mostu bio je mješavina radosti i tuge. Radost zbog slobode, tuge zbog zločina koje počiniše naše «dobre» komšije. Moji su preživjeli. Demolirana kuća, poharana barbarskom rukom, čekala je da je obradujem. Čini mi se da me prepoznala kao i šareni pas koji me oliza ispred ulaza. Preplivao sam. Sad mogu i da zaronim. Mogu dugo da budem pod vodom.
KOMENTARI