„Ali tebe nije bilo da te volim – mnogo pre nego što sam zavolela nju. Počela sam da shvatam da seks i ljubav imaju malo toga zajedničkog.“
– Zelda Fitzgerald
Bili su tako lijepi, ljudi koje smo voljeli. Nekako nikad loši u našim očima, a ipak vidjeli smo ono najgore u njima i bili smo dio toga. Doista je čudno kako su bili lijepi, ljudi koje smo voljeli.
Da li znate šta volim? Volim kada uzmem čašu i ispunim je kockicama leda, uspem hladni gin, ispunim do vrha s tonicom, a onda rukom iscijedim nekoliko kapi limuna i ubacim komadiće mente. Volim kada imam hladnu čašu u svojim rukama, na sredini svoje sobe baš tamo gdje je najljepše sjediti na podu. Volim leći na udoban jastuk ispod police s knjigama i volim da gledam kroz otvoren prozor dok Lee Fields pjeva Let's talk it over. Baš u tom trenutku kada pijem gin tonic i kada osjećam taj gorko slatki ukus u svojim ustima, koji je toliko očaravajući da ga zapravo nikada ne zaboravite, tada u tom trenutku nebo je rozo i sunce nestaje. Volim to.
Rekao sam vam to zato što se u tim trenucima osjećam sretno, sâm sam sa svojim mislima i stvarno je. Razmišljam o svima i o nikome. Ponekad pravim ove slike u svojoj glavi, o nama. Onda se negdje sjetim da zapravo nikada nije bilo nas. I ne, ovo nije samo još jedan od onih „momak je volio djevojku, ali je nikada nije dobio priča“, jer vidite on je nikada nije želio. Ja je nikada nisam želio. Ja sam osoba koja uvijek nešto želi, život je previše kratak za pauze i čekanje. Ali bilo je nešto oko tebe, nešto što nikada nisam mogao da razumijem.
Svaki put kada sam te vidio, zagrlio bih te jer to uvijek radim, ja sam osoba koja grli ljude. Kada zagrlim nekog, pustim ih. Ti si bila ta koja nikada nije puštala, a ja sam to mnogo volio. Bilo je udobno, bilo je lijepo. Zagrljaji traju kratko, ali u tim kratkim momentima kada osobu držiš u svojim rukama, osjetiš kako njihovo srce kuca, njihove ruke kako se skupljaju oko tebe i osjetiš ljubav. Ali bilo je nešto oko tebe, nešto što nikada nisam mogao da razumijem.
Volio sam tvoje dodire, ne može puno ljudi da te dodirne, a da osjetiš taj dodir koji kao da napušta svijet fenomena i prelazi u svijet noumena. Stvar oko sviijeta noumena, nikada ga nećemo dobiti da ga iskusimo, ali možemo pokušavati jer i to je nešto. I bez obzira na to koliko se tvoj dodir vraćao u svijet fenomena, bio je toliko intiman, tik pred neku perverziju i onda bi stao. Baš kao da nikada nismo htjeli da otvorimo vrata onog noumena.
Iako je bilo stvari koje nisam i neću razumjeti o tebi, bilo je puno više onih koje sam razumio. Mislim da su one krive što te nikada nisam želio, ali one nisu mogle opovrgnuti činjenicu da sam te volio. Ne bih to nazvao onom klasičnom vrstom voljenja. Nikada nažalost nisam brinuo o tebi toliko da bih te volio na taj način. Ponekad se pitam da li bi bilo bolje da jesam, ali ne možemo vratiti vrijeme sada zar ne ili natjerati sebe da osjećamo ono što ne osjećamo.
Ono što si ti bila meni, što još uvijek jesi – je bilo mnogo više od ljubavi i ostalih priča s kojima ljudi odlaze u san. Bio je to dokaz da mogu otići i vratiti se kada poželim, a tvoja ruka bi opet završila u mojoj i tvoje oči bi gledale u moje. Ljudi ne razumiju da volim te nije ljubav, ali dvoje ljudi koji sjede jedno kraj drugog, igraju balet na vlastitim rukama, uživaju u nečem tako prostom, a intimnom kao što je pogled i nikada ne žele da svijet noumena postane dio njih, to je ljubav. Najgora i najbolja vrsta ljubavi.
Mnogo ljudi imaju samo ono volim te, imaju ljude koji znaju da oni nisu sami i da imaju neku osobu koja predstavlja nešto bitno u njihovim životima i imaju seks u trenucima kada im dosadi da kažu volim te. Mnogo tih ljudi zaborave zašto vole i šta je ljubav njima. Toliko je pogrešno kada zaboraviš šta je ljubav stranče. To znači da si bacio ključ onog noumena, jedinog svijeta u kojeg je bilo najljepše ne ući.
Nisam te vidio tako dugo sada, ali vidiš ja se mogu pretvarati da je onaj trenutak kada te vidim jedino bitan i da je sve ostalo samo, pa valjda neka bajka. Ali ono sve ostalo jesu stvari zbog kojih te nikada nisam želio. Zato što dvije oštećene osobe ne mogu popraviti jedna drugu, kada bi mogli onda vjerovatno ne bih razmišljao o svemu ovome, vjerovatno bi bili ispod neke pogužvane bijele posteljine. Ali onda opet, mi nikada nismo bili poput drugih, u onim momentima kada smo igrali balet, kada smo bili sami.
Kažem vam, jedna čaša i jedna pjesma mogu uraditi toliko mnogo štete jednom čovjeku. Ne u lošem smislu, nemojte nikada gledati na stvari s nekim lošim pogledom – budite hrabri u tome da je sve ono što vidite, volite i doživljavate samo najbolja projekcija onog što se tamo negdje dešava.
Ako postoji jedna stvar koju trebate naučiti iz ovog jeste to da vrijedite puno više od volim te. Razmislite o tome kada vam to neko kaže sljedeći put. Da li je stvarno ili ste se izgubili u ljubavi? Moguće je da se desi jer dopuštamo da izaberemo onaj svijet u kom je ljubav volim te i seks, a ostavljamo sve ostalo zarobljeno u nekom drugom svijetu. Onom svijetu gdje ljubav čuva sve ostale stvari. Tamo gdje ćemo se mi sigurno opet sresti, a ja ću da te zagrlim.
– Citat na početku kolumne je iz knjige U potpisu, Zelda i Scott Fitzgerald. Citat je iz pisma koje je Zelda uputila njemu tokom svog boravka u bolnici. Jedan od najljepših ljubavnih parova koji su obilježili 20’ godine i Pariz tog vremena je uvijek bio tako graciozno nonšalantan kada je bila u pitanju ljubav. Scott je umro od srčanog udara, a osam godina kasnije Zelda je umrla u požaru koji je zahvatio bolnicu u kojoj se ona nalazila. U vatri su uništena skoro sva pisma koja je Scott slao Zeldi. Volim misliti da njihova ljubav traje i danas.
– Svijet fenomena i svijet noumena jeste koncepcija koju je osmislio njemački filozof Immanuel Kant. Svijet fenomena bi tako predstavljao stvari onakve kakve se očituju ili pojavljuju odnosno sve ono što mi možemo dokučiti našim vlastitim čulima, dok svijet noumena jeste svijet stvari kakve su u sebi odnosno kakve se mogu spoznati ako bi se znanje o njima moglo imati bez posredovanja iskustva – između ostalog negdje u ovom svijetu prebiva i hedonizam pored slobode koja se otvara moralom. Ili rečeno jezikom od kog vas glava neće zaboljeti, postoje stvari koje su prava verzija svega što mi vidimo, a mi vidimo samo projekciju tih pravih stvari – svako na svoj način.
S ljubavlju i mržnjom…
KOMENTARI