O malenom Arslanu koji boluje od rijetkog oboljenja – markofag koje nagriza jetru i kosti i koji ne može živjeti bez lijeka Kineret, prvi put smo pisali prije dvije godine kada je, u vrijeme pandemije, humanitarac Dragoslav Šinik pokrenuo akciju i u kratko vrijeme, zahvaljujući znanim i neznanim ljudima iz cijele BIH i dijaspore, dječaku dostavio lijek.
Akcije su se ponavljala više puta u toku ove dvije godine jer lijeka u Bosni i Hercegovini nema. Nadležne institucije, koje ovo nikako nisu smjele dozvoliti, nisu poduzele apsolutno ništa, a nezaposlenoj i samohranoj majci i aktivistima koji su se uključili u rješavanje ovoga problema iz dana u dan su ponavljali da su takve administrativne procedure i zakoni.
Portal Buka je takođe tražio odgovore u više navrata od Fonda zdravstvenog osiguranja USK i od resornog ministarstva zdravlja. Bezuspješno – niko se nije udostojio ni javiti, ni objasniti zašto se trogodišnje dijete našlo u ovakvoj situaciji i zašto ne čine ništa da promijene procedure koje očigledno ne funkcionišu.
Međutim ono što je važno je da je Arsnan, zahvljujući pomoći ljudi sa svih strana, danas na pragu izlječenja.
Sada lijek Kineret u vidu injekcije, prima svaki treći dan, a procjena je ljekara da će sa navršenih sedam godina, potreba za lijekom nestati, a Arslan potpuno ozdraviti.
Zahvaljujući humanim ljudima Šinik preko društvene mreže Facebook opet pokreće akciju za nabavku lijeka u Hrvatskoj.
Kutija od 7 injekcija u Hrvatskoj košta 1800.00 kuna (230 eura) i Arslanu traje 21 dan.
O tome kako je sa strahom dočekivati svaki novi dan najbolje zna Selvedina Dević, Arslanova majka, koja ne može sakriti suze zbog humanih ljudi koji su pomogli njenom sinu, ali i zbog institucija koje su je dovele u bezizlaznu situaciju: “Arslan ima jako rijetko oboljenje markofag, koje nagriza jetru i kosti. Dugo je trebalo da se uspostavi prava dijagnoza, obišli smo mnoge ljekare širom BiH, išli i u Tursku, jer su ranije Arslanu davali šansu da će preživjeti još godinu, dvije. Za pomoć sam se obraćala na sve strane, išla i kod načelnika, sve bezuspješno, kažu mi “veliki je to novac, ne možemo ti gospođo pomoći”. Onda se vratim kući i plačem, jer sam bespomoćna, jer moje djete zbog administrativnih procedura ne može dobiti lijek i jer mislim da će umrijeti. Ustajem noću samo da provjerim da li je živ. Jedini koji su mi pomogli jesu sugrađanin Ermin Karić i Dragoslav Šinik iz Gradiške, koji su javnim objavama ukazali na ovaj problem i što je Arslan danas na pragu izlijčenja”.
KOMENTARI