Nekada mi pisanje predstavlja beznadežni posao koji nema kraja i u kome uporno ponavljate iste stvari bez značajnog efekta. Ipak me nadahnuće za pisanje nikad ne napušta. Svakako me čitanost i posjeta mojoj stranici uporno motivira i otvara neki novi prostor inspiracije i kreativnosti. Motiv su i oni koji me svakodnevno susreću od Sanskog Mosta, Cazina, Kantona do Sarajeva, pa i šire sa pitanjem – kad startam, kad počinjem?
Pomalo me pritišće i konkurencija (Amir i Haris). Ona koja je nešto prije na teren „istrčala“. Jedan se bavi propašću najvećeg koncerna u zapadnom susjedstvu, a drugi imovinsko – pravnim (vlasničkim) statusom Sanjana. Prvi u svome radnom dvorištu ignorira (autistički) amoralnost širokih razmjera… Drugi razgrće povijesne imovinskopravne i vlasničke magle Sanjana. Al’ dobro, neka drugi sude…
Ipak me interpretativni dosezi moje kolumnističke konkurencije (Kurbeg, Islamčević) dodatno u literarnom – sadržajnom smislu obavezuju na reduciranje vlastite površnosti i improvizacije te pogađanje suštine aktualnosti tema. Konkurencija mi u svakom slučaju koristi. Ako ništa za multipliciranje tema i kreativnosti. Bolje je da se internetom kao poligonom javne komunikacije takmičimo za konzumentsku publiku nego da se međusobno vrijeđamo…
Iskreno govoreći, ne vladam baš ni tehnikom brzog pisanja na PC direktno prstima pa mi je i to dodatni hendikep jer često tekst započnem rukopisom, pa kombiniram, dodajem (dokucavam), pa oduzimam… Uglavnom mi ako ništa motivacije i tema ne nedostaje.
Pročitajte više na http://asimkamber.com/pisanje/
KOMENTARI