Drago mi je da je pobijedio Čelik. Moj tata mi je pričao o ovaj basketball club. Htio sam da pogledam jedan match, govorio nam je na kombinaciji bosanskog i engleskog jezika nakon košarkaškog susreta u zeničkoj Areni jedan po svemu neobičan mladić.
Radilo se o 20-godišnjem Davoru Lovriću, Australijancu bosanskih korijena, ili, bolje rečeno, Zeničaninu kojeg je vihor rata odveo do zemlje kengura, koji je privukao pažnju kolege Muhameda Tunovića i mene dok smo, što bi se reklo, s mukom popola, u gotovo sablasno praznoj dvorani (bilo tek stotinjak gledalaca, a kapacitet joj je 6.200 sjedećih mjesta) posmatrali meč A-1 košarkaške lige Bosne i Hercegovine između domaćeg Čelika i sarajevskog Play Offa. Zeničani, koji su uvjerljivo prvi na tabeli i favoriti za povratak u društvo najboljih, jedva su savladali trenutnog fenjeraša. Unatoč iznimno teškom meču za gledanje, jedan navijač je posebno bio sretan zbog pobjede. Ponosan. Aplaudirao je pobjednicima. Nastavili smo druženje sa njim uz pivu u obližnjem kafiću.
Davorove putešestvije
– Natjerao sam svog tetka Peru da dođemo gledati Čelik. Dobro je da je pobijedio svog protivnika. Igrao sam nogomet u Australiji i gledao sam tamo puno sportova. Velika je razlika. Ovdje kada neko igra sa prvim timom, u njemu ima dosta mladih igrača. U Čeliku ima igrača od 16 godina! U Australiji je to drugačije, ni u jednom kolektivnom sportu nema igrača mlađih od 20 godina. Uglavnom su to stariji igrači, tek pokoji od 20. Zato je Australija slaba, a zemlje poput Bosne su jake u sportovima, zaključio je Davor koji se, dodaje, osjeća odlično u rodnom gradu u koji se prvi put vratio nakon 18,5 godina.
Prema njegovim riječima, Australijanci uglavnom gledaju kriket i ragbi. U tome su baš dobri, kao i u plivanju. Nogomet slabo gledaju. Idu na svjetska prvenstva, ali zbog toga što je konkurencija slabija. Nisu dobri baš ni sa košarkom.
Davor nam je ispričao svoju priču – otkud je završio u Australiji, s kim živi, te kako se našao sam na Starom kontinentu.
Rođen je 6. jula 1993. godine u Zenici, u naselju Crkvice. Zajedno sa roditeljima, ocem Zoranom i majkom Zakirom Kikom, otišao je dvije godine kasnije, pred kraj rata, za Australiju. Tamo su ispočetka bili u Sydneyu, a poslije su prešli u Campbelltown koji je udaljen, kako veli, otprilike isto koliko i Zenica od Sarajeva. Tamo je 1997. godine rođena njegova sestra Donata.
– Nisam naučio pričati engleski dok nisam krenuo u školu. Ali, evo, sada pričam australijskim akcentom, a moja sestra, koja je rođena tamo, priča još vidnim bosanskim akcentom. Sada ide u srednju školu. Da ona nije rođena u Australiji, vjerovatno bismo se vratili. Ipak, ostali smo. Navikli se, pojasnio je.
Po njegovim riječima, u Campbelltownu i obližnjem Liverpoolu u Australiji ima dosta ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Posebno ima puno Hrvata i Bosanaca. Ljudi se puno druže, ali uglavnom sa svojim sunarodnjacima koji žive tamo. Bosanci uglavnom rade na građevini, sa betonom, a Hrvati opet u mesnicama.
U rodnu Zenicu je došao posjetiti i familiju. Tetku Šteficu, tetka Peru, tetku Bebu, baku od tate Jelu, daidže Samira i Zakira, tetku Safiju, rođake sa mamine i očeve strane… Bosna je morala biti dio jednog neobičnog proputovanja kroz Evropu. A ovo je bio njegov prvi dolazak nakon nešto više od 18 godina. Roditelji do sada nisu uspjeli doći do Evrope, do svoje zemlje rođenja i grada Zenice.
Umjesto studiranja u Švedskoj, za koje se spremao dvije i po godine i štedio novac, odlučio se na jedno neobično putovanje i turneju po Evropi. Odluci je “pomogao” i njegov šef na poslu sa kojim se sukobio.
– Napustio sam univerzitet u Australiji. Razmišljao sam da zaradim sebi dovoljno novca da odem studirati u Švedsku. Zbog toga sam i počeo raditi. Pune dvije i po godine sam raduckao svašta, sakupljao novac. Ipak, nakon svađe sa šefom na poslu, sve sam napustio. Dovoljno novca za studiranje nisam imao jer mi je trebalo oko 20.000 eura, a ja sam imao otprilike pola te svote. Razmišljao sam šta dalje i sinulo mi je. Odlučio sam da sve investiram u putovanje po Evropi. Naravno, i da obiđem svoju Hrvatsku i Bosnu, svoju Zenicu. S obzirom na to da je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, uzeo sam njihovu putovnicu da bi mi bilo lakše putovati, ispričao nam je Lovrić.
Krenuo je od Finske, od njihove prijestonice Helsinkija, gdje je bio kod jedne prijateljice sa kojom je radio u Australiji, pa išao niže sve do Španije. Uključujući Bosnu i Hercegovinu, u protekla četiri mjeseca obišao je ukupno 22 evropske zemlje. Bio je u Finskoj, Estoniji, Litvaniji, Latviji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Danskoj, Luksemburgu, Švedskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj, Belgiji, Holandiji, Francuskoj, Španiji, Velikoj Britaniji, Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj.
– U glavnom gradu Estonije Tallinnu upoznao sam dvojicu Australijanaca – Lukea Richardsa i Jeffa McOnvillea iz Melbournea. Sa njima sam se družio jedno vrijeme, možda oko tri i po mjeseca. Prošli smo većinu zemalja zajedno. Razišli smo se u Španiji. Oni su produžili za Maroko, a ja nastavio za Hrvatsku i Bosnu. Krajem godine bih trebao nazad kući, istakao je mladi Australijanac dodavši kako je u kontaktu sa ocem, majkom i sestrom preko Facebooka.
Kada su u pitanju zemlje koje je imao priliku obići, za njega dileme nema, najdraža mu je Estonija. Objašnjenje je da tamo ništa nije skupo, a i žene su pravo lijepe.
– Najbolje mi je bilo u zemljama Baltika i istočnoj Evropi. Istina, kada vidiš jedan glavni grad u tim zemljama, kao da si vidio svaki. Neke stare crkve, rijeka koja ide sredinom grada, svaki ima staro jezgro, stari grad… Ljudi su dobri i topli, baš kao i u Bosni. Za razliku od ovih zemalja, u zapadnoj Evropi, u čijim prijestonicama imaju neke moćne građevine koje su zaista lijepe, poput Eiffelovog tornja, ljudi nisu baš prijateljski. U Bosni će vam svako koga pitate pomoći, u zapadnoj Evropi vas niko neće ni pogledati, dodao je Davor.
Bosanci su tužni
Poredeći život u Australiji i Bosni i Hercegovini, ispalio je kako je ovdje prljavije, puno jeftinije, da se ne zarađuje ni približno, ali i da ima puno cuka koji hodaju ulicama. U Australiji su plate daleko veće, ali je zato i potrošnja veća.
– U Australiji je puno skuplje. Posebno ako hoćeš ići navečer napolje. Tamo su uglavnom klubovi. Ne može se ući besplatno. Sam ulaz je minimalno 10 eura. Piva je možda osam eura. I zavisi koliko čovjek pije. Uglavnom, preskupo je. Ovdje u Zenici mi ne daju ništa da platim (smijeh), ali vidim da nije skupo. Pogledao sam u cjenovnik u jednom kafiću i nisam mogao doći sebi. Točeno pivo je euro ili euro i pedeset… Wow… Sa malo para može se uživati, zaključio je Davor Lovrić.
U Zenici, u Bosni, ljudi su, ustvrdio je, nekako tužni, pomalo zabrinuti. Svako se sekira. U Australiji je to malo drugačije. Veće su plate, veći je standard, ali i daleko skuplji život. Unatoč svemu, njemu se svidjelo. Jednoga dana, kada opet zaradi dovoljno novca, pokušat će ponoviti ovakvu avanturu. Njegov rodni grad je ipak nešto posebno. Vraćat će se kad god bude u prilici. A u Australiji će ipak nastaviti studirati na univerzitetu u gradiću Liverpool.
KOMENTARI