Skupila sam sve bajramske čestitke i zavukla se pod deku, pažljivo zatrpala svaki kraj i krenula na putovanje.
Piše: Snježana Mulić-Softić
Tu čestitku na rasklapanje otvarala sam opet i iznova. Svaki put kad bih otvorila njene stranice, u sredini bi se pojavila mala crna kocka sa zlaćanim vijugavim slovima pri vrhu. Kada bih stranice razvukla do kraja, pojavile bi se i palme i kamila, a onda i vitki minaret iznad kojeg su svjetlucale zvijezde. Prstima sam dugo prelazila preko tog iznenada stvorenog prizora, a na jagodicama mi je ostajao sitni zlatni prah.
Osim te, imala sam još čitavu kutiju bajramskih čestitki koje su pošiljaoci brižljivo birali sa stolova postavljenih duž cijele glavne gradske ulice, a čiji su se prodavci nadmetali u reklamiranju i privlačenju mušterija riječima: “Bajramske čestitke, kod mene najljepše!”, “Evo ih, kao da su žive, čestitajte Bajramnajljepšim čestitkama na dunjaluku!”…
Skupila sam sve čestitke i zavukla se pod deku, pažljivo zatrpala svaki kraj kako u taj mali šator ne bi ušla nijedna zraka dnevne svjetlosti, a onda – krenula na putovanje.
Počelo je sa čestitikom na rasklapanje sa koje su mi namigivale sićušne zvijezde. Uspentrala sam se na kamilu i počela put, zavaljena između dvije grbe u kojima je, kako se njihala na dugim, vitkim nogama, klokotala voda.
U nepoznatom gradu
Prvo smo zastali kraj česme u jednoj kaldrmisanoj mahali. Iz nje je tekla srebrenkasta voda, a neka djevojka već je nasula ibrik i spustila njegov poklopac, koji je učinio: plop! Htjela sam je pozvati da ide s nama, ali već je otišla niz ulicu i zamakla za kuću sa velikom verandom. (Na poleđini je pisalo: “Bajram mubarek olsun, žele vam amidža, amidžinica i njihova djevojčica.”)
Kamila se napila vode i grbe su joj se zategle. Sad mi je bilo malo tješnje, ali sigurnije među njima. Išle smo dalje. Prolazile smo kroz ružičnjake. Sa latica su se slijevale biserne kapi rose. (“Neka vam srca budu puna radosti što ih donosi Bajram, žele vam tetak i tetka.”).
Onda smo se našle u nekom nepoznatom gradu. Između vitkih minareta plesali su leptirovi. Krila su im svjetlucala i obasjavala trg na kojem sam vidjela trgovce voćem i svilom. Iz ovoga grada ispratila nas je čestitka komšija sa kraja ulice.
Kamila se umorila pa smo zastale kraj jednog bazara. Na ćepenku je sjedio umorni dedo, sa štapom u rukama. Na vrhu štapa bila je izrezbarena lavlja glava.
“Da mi nije ovog štapa, ne znam dokle bih dogurao”, reče dedo i pokaza rukom da sjednemo do njega.
Kažemo da nemamo mnogo vremena, jer dalek je naš put do Meke. Zovemo ga sa sobom, a ja mu pokazujem na “fotelju” između kamilinih grba i velim da za njega ima dovoljno mjesta.
“Haj'te vi s Božijom pomoći, ja sam onemoćao pa sam poslao bedela. Berićetan vam Bajram bio”, kaže, u ruku mi stavlja zlatni dukat i, oslanjajući se na štap, klimavo odlazi niz ulicu. (Na poleđini krasnopisom je ispisano: “Nikad ne posustajte, neka vas Bajram učvrsti u vjeri i namjeri. Nana i dedo”).
Kamila je odmorna pa nehajno njiše bokovima, dok prolazimo kroz klance, gradove i sela.
Usput srećemo djevojčicu s janjetom u krilu. Runo mu je mekano i svijetlo. Djevojčica ima svilene mašne i maše nam čestitkom na kojoj piše: “Bajram barećula, svega lijepog žele vam komšije s kojima dijelite zid.”).
Snijeg usred putovanja
Usput beremo jabuke i dunje. Nabrala sam i buket poljskog cvijeća.
Pitam kamilu ima li na našem putu prepreka, ratova… Ona samo mahne glavom i nastavlja lelujavi hod. Sjetim se da u kutiji nije bilo nijedne čestitke koja je pokazivala takvo nešto, pa zašutim.
Kamila zastaje kraj jedne džamije. Ispred ljudi peru noge. Sa ograda šadrvana uzimaju meke, vezene peškire. Voda bljeska, cakle se prozirne kapi. (Na poleđini dječijom rukom je ispisano: “Bajram banka, mojoj tetki, tetku i rođacima želi Emir.”)
Smijem se i zamišljam oca kako priprema žute kovanice i mog rođaka sa staklenom teglom koju nosi cijelog Bajrama sa sobom i kruži od tetke do tetka, od amidže do amidžinice, od dede do nane…
Putujemo već dugo, iza nas su noći i dani, milion zvijezda i mjesec koji se već nekoliko puta promijenio i dobro udebljao.
Odjednom nailazimo na snijeg. Kamila se kliže, posustaje. Ali snijeg čarobno svjetluca, iz njega proviruju borovi i jele. Okrećem čestitku i čitam poruku: “Sretnu Novu godinu žele vam vaši susjedi.”
Pravdam se kamili da mi se ova čestitka nekako provukla, potkrala, ali ona odmahuje glavom, kao da kazuje da je normalno na tako dalekom putu proći i kroz ljeto i kroz zimu…
Razmišljam kako, iako je snijeg, meni nije hladno. Onda vidim sunce, visoko i blještavo. Ispod livadu punu cvijeća i jagnjadi. Čobani nam mašu – čestitku šalje mamina sestra.
Kamiline grbe sve su manje, a moj vidik sve veći.
Nestaju zelene livade, rijeke, potoci i hrastovi. Gazimo po pijesku koji izgleda kao da je neko u paramparčad sasuo million kristalnih lustera.
Usput srećemo prosjaka i ja mu u ruku spuštam onaj dedin dukat. Prosjak se diže, trči za nama i izgovara: “Bog ti svako dobro dao.” (Ne vidim ko je potpisao ovu čestitku niti se mogu sjetiti da sam je ranije viđala u svojoj kutiji.)
Svejedno, idemo dalje. Kamila, iako umorna, odjednom uspravlja glavu, noge su joj sada još vitkije nego kad je krenula. Prolazimo pored minareta iznad kojih trepere zvijezde, sa strane nam palme mašu svojim granama, a ispred nas se pomalja crna kocka – Božija kuća, iznad koje plamte zlatni harfovi.
I dok pokušavam sići sa kamile, neko me drmusa za ruku i izvlači ispod deke.
Oko mene su razbacane čestitke, a u ruci je još ona na rasklapanje. Dlanovi mi se cakle od srebrenog i zlatnog praha otpalog sa zvijezda i ružičnjaka.
Mama me podiže i tihim glasom kaže: “Probudi se, Bajram je.”
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI