Prije 2,5 godine jedan dječiji život ujedinio je cijelu Bosnu i Hercegovinu u borbi protiv političko-administrativnih barijera. Kada zbog neizdavanja jedinstvenog matičnog broja građana (JMBG) početkom 2013. godine tromjesečnaBelmina Ibrišević iz Donje Orahovice kod Gračanice nije mogla dobiti pasoš potreban za odlazak na liječenje u inostranstvo, građani su ispred Parlamenta Bosne i Hercegovine u Sarajevu organizirali višednevni masovni protest.
Dječija revolucija ili JMBG revolucija na ulice glavnog, ali i drugih bh. gradova, izvela je trudnice, roditelje, djecu, omladinu i penzionere, koji su protestirali tražeći izmjenu Zakona o jedinstvenom matičnom broju. Stotine djece, rođene nakon 12. februara 2013. godine, četiri mjeseca nisu mogla dobiti JMBG, jer je Ustavni sud BiH prethodni zakon proglasio neustavnim, a Parlament BiH nije donio izmjene, niti novi zakon.
Malo ko je shvatao važnost ovog pitanja dok se nije pojavio slučaj porodice Ibrišević.
Upozoravajući koliko je situacija alarmantna, Fatimin muž Edmir Ibišević pokušavao je u policiji i Općini dobiti privremeni matični broj, međutim, svi napori bili su uzaludni.
Danas Belminini roditelji imaju dvoje zdrave dječice – dvogodišnju Selmu i dvomjesečnog Elmira.
Porodica koja je postala simbol borbe za dječija prava nalazi se u teškoj materijalnoj situaciji – jedva sastavljaju kraj s krajem.
“Protekle 2,5 godine za nas su bile preteške. Izgubili smo jednu, a dobili dvije bebe. U ovoj teškoj finansijskoj situaciji utjehu mi predstavlja pogled na ova dva mala anđela. Automehaničar sam po zanimanju, ali nezaposlen. Zato me ljuti kada pričaju da mladi neće da rade. Želim raditi, ali kako kada primaju samo one koji plate i imaju veze?! U ovoj zemlji ništa nije kako bi trebalo biti˝, priča Edmir.
“Razmišljali smo o JMBG na način da je to nešto prolazno, da će se brzo riješiti, a pasoš nam ionako nije trebao jer nismo nigdje namjeravali putovati. Međutim, kada su mi ljekari rekli da Belminu zbog imunološke bolesti moramo hitno odvesti u Njemačku na liječenje, a u policiji i Općini Gračanica nam rekli da ne možemo dobiti dokumentaciju, našli smo se u bezizlaznoj situaciji”, započinje priču 23-godišnja Fatima Ibrišević, majka preminule djevojčice.
“Bila sam s Belminom u bolnici u Sarajevu kada mi je Edmir javio da su se o našem slučaju zainteresirali mediji, te da se ispred Parlamenta okupljaju ljudi koji nam žele pružiti podršku i riješiti problem ostale djece koja nisu mogla dobiti lične i putne dokumente. Zamislite kakav je osjećaj znati da negdje postoji nada, nada koja nam izmiče zbog prepreke koju je država stavila pred svoju djecu?”, sjeća se Fatima 2,5 godine nakon porodične tragedije.
Nakon što je tadašnji saziv Vijeća ministara BiH donio privremenu odluku o izdavanju JMBG, a malena Belmina dobila pasoš, otputovala je u Njemačku, gdje je 16. oktobra 2013. preminula u sedmom mjesecu života. Tri dana kasnije ukopana je u rodnoj Donjoj Orahovici.
No, višemjesečna bitka građana za JMBG nije bila uzaludna. Parlamentarna skupština BiH prihvatila je prijedlog izmjena Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana, pa su se novorođenčad bez smetnji ponovo počela upisivati u matične knjige rođenih. Novorođena djeca ponovo su pravno postala građanima ove države.
“Dok sam s Belminom boravila u klinici u Njemačkoj, bila sam trudna. Bog mi je uzeo jedno, a darovao drugo dijete. Nakon Belminine smrti, jedva sam čekala da se rodi Selma s kojom imamo ono što nam je s Belminom bilo uskraćeno. Posmatramo je kako odrasta, radovali smo se prvim koracima i prvim zubićima. Tako će biti i s Elmirom. Nadamo se i želimo im mnogo zdravlja, jer zdravlje je najvažnije”, priča Fatima, držeći sina u naručju.
“Ujutro, kada se probudim, gledam od čega ću napraviti doručak i kakvo je vrijeme. Ako pada kiša, to je znak da muž nema šta tražiti na gradilištima u okolini, gdje radi za dnevnicu. Također, nastojimo potrošiti što manje struje, jer nemamo novca da platimo račun. Tu su i troškovi za djecu, najviše za kupovinu pelena i higijenskih proizvoda”, priča Fatima, dok Edmir dodaje da im mnogo pomažu prijatelji i rodbina.
Ipak, priča Edmir, najviše bi volio kada bi imao neki posao koji bi im osigurao redovna primanja za normalan život.
Dok nas ispraćaju iz kuće koju im je na korištenje dao komšija, Fatima kaže da uprkos svemu ne gubi nadu da će i njima doći bolji dani.
“Neka smo zdravi i živi. Borimo se i tražimo neki posao. Ne odustajemo i ne bojimo se posla. Nadamo se da ćemo ugledati svjetlo na kraju tunela”, završava Fatima.
Radiosarajevo
KOMENTARI