Fudbal ponekad piše čudne priče. Jednu takvu ispisao je i Veldin Muharemović, Sarajlija je najveći dio svoje karijere proveo u Premijer ligi BiH, a onda je u ljeto 2016. godine otišao u Luksemburg i tu ostao do dan-danas.
Možda Muharemović potpisom za Folu nije stigao u zemlju u kojoj je fudbal na prvom mjestu, ali je našao mir i sredinu u kojoj i on i porodica mogu živjeti životom o kakvom su maštali. Luksemburg je druga najbogatija država na svijetu. Samim tim ne mora brinuti hoće li mu na vrijeme stići plaća, na bankomat gleda bez straha, jer zna da će dobiti sve ono što je unaprijed dogovorio sa klubom.
Kada je tako onda i ne čudi što u Luksemburgu namjerava živjeti i nakon što završi karijeru. Ali, kako je prije nekoliko dana potpisao novi ugovor, mirovina će još neko vrijeme sačekati.
– Prije nego što sam otišao u Luksemburg imao sam varijante da idem u Aziju, bili su to kratkoročni i prilično unosni ugovori, ali na kraju nisam se vodio samo novcem. Kako mi se pritom rodila druga kćerka, kroz razgovor sa suprugom procijenio sam da je bolje da idem u Luksemburg i tu se pokušamo skrasiti na neki duži period. Nije jednostavno seliti se kada imate malu djecu. Hvala Bogu, ispostavilo se da sam napravio pravi potez, javio se Veldin Muharemović za Reprezentacija.ba.
Jeste li imali predrasude? Koliko ste uopšte znali o luksemburškom fudbalu?
– Znao sam da kao fudbalska nacija nisu baš na najvećem nivou, ali bilo je i pozitivnih primjera kada su njihovi klubovi pobjeđivali daleko jače. Dudelange je eliminisao Zrinjski iz Evrope, pa kasnije Salzburg… Kada mogu napraviti takve rezultate, onda je očito da ima nekog materijala. Predstavio sam se u dobrom svjetlu i baš sam evo prije nekoliko dana potpisao novi ugovor. Vidim se ovdje i nakon što završim karijeru.
Iz godine u godinu sve više se ulaže u luksemburški fudbal. Zar ne?
– Imao sam prijatelja koji su praveći transfere u te manje zemlje obično potcjenjivali prvenstvo, pa im se obilo o glavu. Sa naše tačke gledišta mi smo pokupili svu pamet svijeta, a samo nazadujemo. Kako liga, tako i reprezentacija. Luksemburg kao zemlja ne želi da bude poznata baš po sportu, međutim rezultati koje su napravili natjerali su ih da polako razmisle i sve više ulažu u fudbal. Već su napravili odličan stadion koji će služiti za potrebe nacionalnih selekcija, a liga je, recimo, poluprofesionalna. A mi? Ne vidim baš da ulažemo nešto mnogo.
S obzirom da je poluprofesionalna liga, radite li još neki posao?
– Ja lično ne, ali ima dosta igrača koji rade. Fudbalska plata se računa kao druga plata i već su počeli i nju da uporezuju jer plaće u nekim klubovima izdižu se iznad amaterskog nivoa. A ti poslovi koje igrači rade, to je obično na radno vrijeme od otprilike četiri sata i onda navečer je trening.
Rekli ste da planirate ostati u Luksemburgu. Kao trener ili?
– Da, već ima nekih priča oko toga da radim kao trener u B timu Fole i da onda u decembru mogu upisati program za A licencu, a poslije ko zna. Sviđa mi se život ovdje i mogu se zamisliti da tu živim i nakon karijere. Inače, Luksemburg je jedna mirna država sa njemačko-francuskim sistemom, ekološki je jedna od prvih u svijetu, ima dosta zelenila, prirode… Drago mi je i zbog djece jer ovdje se puno jezika uči u školi. Ali, potom-potom. Sada je najbitnije da ovu sezonu privedemo kraju i pokušamo osvojiti naslov prvaka. Bilo bi to odlično u ovom mom finišu karijere.
I prije Luksemburga ste imali inostrane avanture. Prvo u Belgiji, a onda u Azerbejdžanu.
– Kod nas kada se krene igrati fudbal svi imamo jedan cilj, a to je da odemo u inostranstvo. Meni se ostvario sa 23 godine prelaskom u belgijski Lokeren. Finansijski to nije bilo nešto posebno, nisu u igri bile cifre kao u današnjem vremenu. S mentalne strane nisam bio baš zreo za taj transfer, no bez obzira nosim lijepe uspomene i žao mi je što je jedan takav klub s tradicijom danas u lošoj situaciji. U Azerbejdžanu sam, s druge strane, mogao sebi uništiti karijeru. Došao sam u klub u kojem je predsjednik mislio da može raditi što želi i na kraju sam svoja prava morao tražiti preko suda, FIFA-e, UEFA-e… Sačuvao sam svoj integritet, a klub je na kraju zbog slučajeva sličnih mom propao. Poslije toga sam se vratio u Olimpik i tu proveo lijepih pet godina.
Kako gledate na potez Olimpika da istupi iz Premijer lige BiH?
– Vidio sam da se puno negativnih konotacija posljednjih mjeseci veže uz ime Olimpika i Premijer lige. Mene boli to. Često me pitaju u Luksemburgu o našem prvenstvu, da li je jače nego njihovo, a ja koliko god pokušavam nahvaliti, na kraju vrijeme pokaže da stagniramo. U BiH nema samokritičnosti i objektivnosti, zato smo tu gdje jesmo. O Olimpiku mi je teško govoriti iz daljine, ljudi iz kluba znaju najbolje s čim su se suočavali, ali po mom mišljenju mogu da krive samo sebe ili su barem trebali ranije napraviti kakav korak a ne dva kola prije kraja. I reputacija lige će se dodatno srozati kada se sazna da je jedna klub istupio na ovakav način. U Luksemburgu sam se odvikao od žaljenja. Mi smo nedavno izgubili od tima koji je zadnji na tabeli, prokockali smo vodstvo od 2:0 i možda nas baš to košta borbe za titulu. I niko ništa nije rekao.
A Sarajevo? Prilično je turbulentno zadnjih dana.
– Imali su prednost koja je izgledala nedostično čak i sa postojećim igračkim kadrom. Ipak, ispostavilo se da su Ahmetović, Tatar i Rahmanović nosili tim i bili prevaga, a pojačanja koja su došla na kraju nisu bila adekvatna. Sami sebi su krivi. Da su dobili sve utakmice kući, titula ne bi došla u pitanje. Obračun sa navijačima? Toga je uvijek bilo. Igrači koji igraju za Sarajevo moraju da znaju kakav teret i dres nose, nije to lako, a imaju i olakšavajuću okolnost da takvih slučajeva nije dugo bilo. I to zato jer su rezultati bili dobri. I u moje vrijeme su se dešavale te stvari. Sjećam se Posušja, Banovića, presjecanja puta… Ne pravdam navijače, međutim nakon svega što se desilo – očekivano. Možda su i baš ti navijači nedostajali Sarajevu, da ih u onim najtežim trenucima poguraju hukom, pjesmom, istakao je Muharemović na kraju razgovora.
KOMENTARI