Dubica se danas rijetko spominje, a spada u sredine koje su globalna previranja i mučna bh. svakodnevnica ostavili u zapećku i daleko od očiju ostatka bh. javnosti. U međuvremenu se u organizaciji dubičkog “Merhameta” i Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini organizirala konferencija o položaju povratnika u manji bh. entitet. Bio je to povod da i naša redakcija posjeti ovaj gradić
Iako je dubička utvrda izgrađena davne 930. godine, grad Dubica se prvi put spominje 1197. godine. Od tada do danas ovaj pogranični gradić i općina dijele sudbinu svih gradova međaša na prostoru na kojem su se tako često i krvavo sudarale civilizacije. Osim progona nesrpskog stanovništva, posljednja nesreća koja je zadesila ovaj gradić donijela mu je i promjenu imena. S namjerom da se uvjerimo u svakodnevnicu povratnika, posjetili smo ovaj grad.
Dobrodošli u Bosansku/Kozarsku Dubicu
Danas se Dubica rijetko spominje, a spada u sredine koje su globalna previranja i mučna bosanskohercegovačka svakodnevnica ostavili u zapećku i daleko od očiju ostatka bh. javnosti. U međuvremenu se u organizaciji dubičkog “Merhameta” i Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini organizirala konferencija o položaju povratnika u manji bh. entitet. Bio je to povod da i naša redakcija posjeti ovaj gradić i u razgovoru s ključnim inicijatorom ove konferencije Jasminom Spahićem, predsjednikom “Merhameta”, porazgovara o životu u Dubici.
Naš sagovornik je jedan od prvih povratnika u Dubicu. Ne krije oduševljenje našim dolaskom jer, kako kaže, “kako je granični prijelaz zatvoren, mediji nam ne zaviruju ni usput”.
Zatvaranjem graničnog prijelaza, Dubica je izgubila na značaju, ali i finansijski. Općinske vlasti ne kriju da su budžetski prilivi umanjeni za više od dva miliona konvertibilnih maraka. “Ranije su nam svakodnevno prelazili građani iz susjedne Hrvatske i mnogo toga kupovali kod nas. Usput su nam redovno na putu svojim kućama zastajali građani Kozarca, Prijedora, Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Ključa, koji su koristili ovaj granični prijelaz i ostavljali koju marku. Danas toga više nema”, kaže Jasmin.
Do 1991. godine na području općine Bosanska Dubica živjelo je 6.440 Bošnjaka, odnosno malo više od 20 posto stanovništva.
Povratak u Dubicu je intenziviran u periodu od 1999. godine pa do 2003. godine, kad je započela njegova stagnacija. Tad je u Dubici, prema riječima našeg sagovornika, živjelo oko 3.000 povratnika. Institucionalna diskriminacija i surov povratnički ambijent uzimali su svoj danak. “Na početku smo imali mnogo problema. Imali smo česte napade na vjerske objekte, džamije, napad na “Merhamet”, česte pojedinačne incidente, prijetnje te dva do danas neriješena ubistva”, priča nam Jasmin.
Danas na području cijele općine živi oko 1.200 povratnika. No, i taj je broj doveden u pitanje. Samo u posljednje dvije godine više od 60 povratničkih obitelji ostavilo je svoja ognjišta i krenulo trbuhom za kruhom. Velik broj povratnika je nezaposlen. Od šest sretnika koji su uspjeli dobiti posao u javnom sektoru, troje radi u policiji, jedno u domu zdravlja, samo dvoje u općinskoj administraciji, dok je jedan povratnik, zaposlen u civilnoj zaštiti, u međuvremenu dobio otkaz. Prema riječima našeg sagovornika, osim nekoliko ugostitelja i malih privatnih obrta te jedne farme koja zapošljava troje ljudi, ostatak populacije živi uglavnom od pomoći rodbine iz inozemstva te baveći se sitnom zemljoradnjom.
Naš sagovornik ne krije razočarenje činjenicom da nijedan uspješni privredni subjekt u Dubici, naprimjer “Mlijekoprodukt”, “Kondić-Komerc” ili “Dubiccoton”, koji je najveća predionica u jugoistočnoj Evropi, nije našao za shodno da zaposli nekog povratnika.
“I o onoj paroli da se kupuje domaće, ovdje se priča drukčije”, kaže Jasmin. Kompanija “Mlijekoprodukt” je, zahvaljujući upornosti dubičkog glavnog imama mr. Safet-efendije Beganovića, s kojim “Merhamet” veoma dobro sarađuje, te zbog prijeko potrebnog halal certifikata, obećala zaposliti dva povratnika.
“Merhamet” Dubica
Jasmin je od 2009. godine preuzeo na sebe nezahvalnu ulogu čelnog čovjeka “Merhameta”.
“Radio je ‘Merhamet’ i ranije, ali nekako tiše”, priča Jasmin, te dodaje da je dao sve od sebe da mobilizira povratnike, ali i dubičku dijasporu rasutu širom svijeta, te da ih radom “Merhameta” koliko-toliko drži na okupu.
“Merhamet” se danas brine da olakša život za više od 300 povratničkih porodica koje opskrbljuje prehrambenim paketima i ostalim potrepštinama do kojih nekako uspije doći a koje su prijeko potrebne.
“Veoma sam zadovoljan činjenicom da smo osposobili javnu kuhinju ‘Život’ koja svaki dan hrani 70 gladnih usta te smo, naprimjer, i ove godine osigurali školski pribor za naših 120 mališana kojih, Bogu hvala, još imamo”, ističe Jasmin.
Nesebičnu podršku dubičkom “Merhametu” pružaju Dubičani rasuti širom svijeta. S obzirom na to da ih je u odnosu na neke druge sredine ionako bilo malo, rijetko su bili samoorganizirani. Tamo gdje su, naprimjer Udruženje Dubičana iz Chicaga, pomoć i podrška su znatno veći. Tako su i ove godine Dubičani iz ovog udruženja donacijom u iznosu od 7.000 KM platili cjelokupan školski pribor za svu povratničku djecu. Jasmin ističe i podršku “Merhameta” Švedske te “Merhameta” iz Salzburga s kojima sve vrijeme ima odličnu saradnju.
No, ipak je zabrinut. Kaže da je sva pomoć veoma dobrodošla, ali ona povratak neće učiniti održivim. “Kako je krenulo i mene će otjerati, jer održiv povratak je radno mjesto i plaća od koje se kako-tako živi, te dječija odjeća okačena na štrik da se suši.”
Povratnici politički nemoćni
Povratnici u Dubicu su de facto politički mrtvi. U klupama Skupštine općine sjedi samo jedan odbornik povratnik u odnosu na 27, koliko ih broji Skupština općine Kozarska Dubica. Na nivou Općine se već duže vrijeme krši Zakon o lokalnoj samoupravi na osnovu kojeg bi jedna pozicija u vrhu lokalne vlasti trebala pripasti nekome iz reda drugih naroda, a u Dubici su i načelnik i njegov zamjenik, predsjednik Skupštine i njegovi zamjenici svi iz reda srpskog naroda.
Zvanično Sarajevo je predaleko. Predstavnici viših nivoa vlasti rijetko posjećuju Dubicu, uglavnom pred izbore što je redovna pojava. Ono što posebno zabrinjava jeste sve češće kršenje i ignoriranje povratničkih interesa, ukidanje prava na nacionalnu grupu predmeta, fizički i verbalni napadi na pojedince i sakralne objekte te nepoštivanje osnovnih ljudskih prava, kakvi su pravo na rad i slobodu govora. Povratnička djeca u Dubici nikad nisu odslušala čas bosanskog jezika.
“Ovo je bio i ključni razlog da dva mjeseca dosađujem Uredu OSCE-a kako bi se konačno sjelo i porazgovaralo o situaciji u kojoj se nalaze povratnici”, govori nam Jasmin te dodaje kako je neko tu prazninu koju treba popuniti politika konačno on morao popuniti.
I zaista, na konferenciju, koja je prva ovog tipa u našoj zemlji, 21. septembra su se u Hotelu “Zepter” u Dubici između ostalih okupili i i ministar unutrašnjih poslova RS-a, ministar za izbjeglice i raseljena lica u RS-u, načelnici i gradonačelnici Prijedora, Bosanske Dubice, Bosanskog Novog i Gradiške, načelnici JB-a iz Gradiške i Prijedora te komandiri policijskih stanica u Dubici i Bos. Novom, glavni imami te predstavnici drugih religijskih zajednica, predsjednici skupština općina i predstavnici određenih nevladinih organizacija koje se bave suživotom i pomirenjem te na neki način zastupaju interese povratnika.
“Konačno je s jednog mjesta, na kojem su bili svi koji bi ovakvim povodom trebali biti tu, poslana jasna poruka i doneseni određeni zaključci. Povratnici su dobili priliku da kažu šta je njihova muka, a vlasti su poslušale. Šta će od svega toga biti, ostaje da vidimo. No, konferencija koju sam inicirao i organizirao ostat će upamćena kao prva te vrste i prvi krupniji događaj u Dubici nakon povratka, na što sam veoma ponosan. Bio je to krik do neba koji je neko konačno morao čuti”, priča nam Jasmin i naglašava da potencijala za suživot ima.
“Običan svijet se druži, obilazi i pomaže, te postoji jasna razlika između politike i običnog svijeta koji je dobar i koji zaslužuje bolje sutra bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest”, ističe Jasmin.
Hoće li ova konferencija imati, efekta ostaje da vidimo.
Napustili smo Dubicu s pogledom na zatvoreni granični prijelaz. Tamo prijeko počinje obećana zemlja Mojsijeva – Evropska unija. Prostor odakle su i očuh i maćeha današnje Bosne i Hercegovine. S ove strane počinje prostor sreća i nesreća njenih građana i građanki. Jasminova sreća je očito ovdje. Veoma mali broj ljudi ulaže tolike napore da ostane na rodnoj grudi i pomogne i sebi i drugima. Upravo ih ti napori čine sretnim i ispunjenim poput gladnih usta koja u Narodnoj kuhinji “Život” dubičkog “Merhameta” svaki dan bivaju puna. Odlazimo s nadom da Jasminova sreća neće biti izgubljena i napori uzaludni, te da će se jednog dana otvoriti granični prijelaz kojim će svojim kućama i svojoj Bosni pohrliti njeni Dubičani.
Sudbin Musić
KOMENTARI