Trčim kroz mrkli mrak. Stišćem kišobran u desnoj ruci. Napokon dolazim do svjetla i zaustavljam se. Prva stvar koja mi pada na pamet je kako bih sad mogla disati da nisam prestala trčati prije godinu dana, a druga, nešto kompleksnija, pitam se gdje ja to živim.
Piše: Dalila Odobašić
Da se vratim na početak. Jedna obična srijeda, nešto više od 20 sati, krenula sam da se nađem s prijateljicama. Moja standardna ruta prema gradu podrazumijeva prolazak pored zgrade Vlade USK i kroz Gradski park. Na parkingu kod Vlade, začudih se, mrkli mrak. Zaista ne pretjerujem, bilo je mračno, čuli su se razgovori prolaznika, neko se požalio na mrak. Upalila sam svjetlo na mobitelu i ubrzanim hodom došla do ceste.
Dolazim do parka, zelene oaze u centru grada Bihaća, mjesta punog uspomena, mjesta koje bi na tu sasvim ugodnu jesensku noć trebalo da bude glavna tačka sastajanja mladih, ali i starih. Vidi čuda, park je prazan, ne čuje se ni glas. U tom trenutku sam stavila prst ispred sebe, da bih provjereno mogla znati da se ne vidi prst pred okom. Ovo nije izmišljeno, stvarno sam to uradila. Jedino što se vidjelo je svjetlo ispred restorana u daljini.
Nedugo nakon toga, u blizini čujem glas. Nije mi trebalo dugo da shvatim da izgovara psovke i pogrdne nazive. U tom trenutku sam skontala zašto ljudi u hororima ne bježe, jer sam i ja stala da pokušam vidjeti šta se dešava. Nikad više neću za horore reći da su glupi (hoću). Elem, glas se približava, prepoznajemtu žensku osobu, koja nerijetko hoda ulicama i psuje, djeca bježe od nje, a malo stariji kažu da je psihički bolesnik.
I tako, ona, ja, mrkli mrak, ne čujem (jer vidjeti svakako ne mogu) nikoga drugog u parku. Nadala sam se da me neće primijetiti, ali je krenula prema meni, jako me uhvatila za rame i nastavila da psuje. Ja kao pravi malograđanin, sjetih se da imam kišobran, udarim je s istim po leđima (nije bio jak udarac) i počnem trčati. Ona se nije ni trudila krenuti za mnom. Srećom.
I tu se vraćam na početak. Noć je bila mlada, bilo je vrlo moguće da parkom prolazi dijete koje ide kupiti kestene ili žuri na trening. Prolazi parkom, dvije minute od samog centra, kroz mrkli mrak. Ako se radi o mjerama štednje, ja ovom prilikom pitam sve odgovorne na čemu oni štede? Na gradskoj rasvjeti u vrijeme kad je grad pun ljudi? Na sigurnosti bihaćke omladine?
Odavno ljudi primjećuju da se dešava da most u centru grada nema rasvjetu, da na glavnom šetalištu radi svaka treća lampa i to u pola kapaciteta. Šta to radi sigurnosti, šta govori o gradu, zašto se ne štedi na drugim stvarima? Radi li se o poznatoj logici, ugasit ćemo rasvjetu, jer ako nas pitaju štedi li Opština, pokazat ćemo na ugašene lampe i dokazati da se štedi? Sramota.
Nekad, ne tako davno, na ovim prostorima je bio poznat pjevač koji se proslavio pjesmom „Ne pali svjetlo“. Izgleda da odgovorni za problem rasvjete mnogo vole tu pjesmu. Skrivaju nam grad i pjevaju: „Ne pali svjetlo ispod ove lampe, ne otkrivaj Bože nas…“
izvor: abc
KOMENTARI