U porastu je broj mališana koji se nasilno ponašaju prema okolini i roditeljima, kojima su idoli takozvani “opasni” momci, jer žele lagodan život i brzo zarađen novac
Ništa ne jača autoritet poput šutanja, riječi su slavnog renesansnog umjetnika Leonarda da Vinčija, dok je za velikog naučnika Alberta Ajnštajna “nepromišljeno slušanje autoriteta najveći neprijatelj istine.”
Da li je snaga autoriteta u nenametljivosti ili demonstriranju moći?
Nekada se bez pogovora slušalo i poštovalo to što kažu roditelji, učitelji, stariji, nadređeni na poslu…
Šta se promjenilo, zašto su danas poljuljani autoriteti?
Kome se divimo, na koga želimo da se ugledamo, pa čak i da ga nadmašimo?
Pred kim stojimo mirno i ko je, žargonski rečeno, postao “zakon”?
Psiholog Milica Zarin ističe da su mališani zahvaljujući najrazličitim sadržajima na internetu otkrili nove vidike i idole:
– Dijeca se preko interneta informišu o influenserima, blogerima, jutjuberima i sličnim ličnostima koje nekima od njih postaju autoritet. Ne treba im braniti da gledaju takve sadržaje, već je važno racionalno i dobronamjerno razgovarati sa njima i objasniti im zašto to neko radi.
Dijete treba učiti da razvije kritičko mišljenje, da ne vjeruje svemu što vidi, već da razmišlja svojom glavom. Ukazivati mu na opasnost i kako da se zaštiti…
To je jedan od razloga zašto su poljuljani autoriteti. Drugi je takozvano “spljošteno” društvo, miješanje granica između roditelja i dijece. Roditelji danas često kažu: “Ne mogu mu ništa, nemam uticaj”. To je pozicija nemoći. Ne postoji hijerarhija i vertikalni red, već horizontalna orijentacija, u stilu – dijeca i roditelji se oko svega dogovaraju. To nije dobro. Odrasli su ti koji procenjuju šta je dobro za dijete.
Ona podsjeća da je porodica mjesto gde se gradi autoritet i odakle sve počinje. Ona je osnov i paradigma života. U njoj stičemo bazu, temelj za buduća iskustva, pa se i poštovanje uči u djetinjstvu.
Roditelji danas imaju problem svojom greškom – kaže Milica Zarin. – Sve je više mališana koji se nasilno ponašaju prema okolini i roditeljima, kojima su idoli takozvani “opasni” momci, žele lagodan život i brzo zarađen novac. To je loše i poražavajuće, a korektivni faktor je uvek prvo porodica. Ne treba da čekamo da nam država riješava problem sa djecom, to moramo da učinimo sami. Da pojednostavim stvari, fenomenološki je lijepo gledati propagiranje firmiranih stvari i garderobe, ali dijeci treba neko da objasni da se tako ne živi, možda samo neko i ponekad, na primjer, kada snima spot. Treba im reći da mora mnogo da se radi da bi se normalno živelo. Takozvani popustljivi stil vaspitanja dovodi do toga da se djeca ni u tridesetim i četrdesetim godinama ne osamostale, već žive sa roditeljima, na njihov, a ne na svoj račun.
Zatajili su i mediji
Ali roditelji nisu jedini krivci. Osim porodice zatajilo je i društvo, a veliku odgovornost snose i mediji.
Svi smo odgovorni. Mediji danas svjesno padaju sve niže. Pad vrijednosti i morala zarad tiraža nikada nije bio izraženiji. Ali na to možemo da utičemo samo mi, moramo da razgovaramo sa djecom (u porodici, školi, komšiluku), da uspostavljamo red, hijerarhiju i učimo ih pravim vrijednostima koje će im biti korisne.
Veliki uticaj imaju i rijaliti programi i zvijezde takvih sadržaja. Ne branite djeci da ih gledaju, jer će ih tako više privlačiti, ali im objasnite da se na njima zarađuje novac i tražite alternativu među drugim poznatim ličnostima. Poenta je da ljudi nauče kritički da razmišljaju umjesto da prihvate sve što im se servira.
Kada se kaže autoritet, najprije se pomisli na uticaj i moć. Ovaj pojam se koristi i da označi snagu koja je zasnovana na stručnosti, znanju, socijalnom položaju ili moralnim vrlinama. Često pod autoritetom podrazumjevamo uticaj na druge zbog osobine ili vještine koju neka osoba posjeduje i obično prema njoj imamo divljenje i poštovanje. Prvi autoriteti dijeci u većini slučajeva su roditelji ili staratelji u primarnoj porodici, zatim vaspitači, učitelji, treneri, značajne odrasle osobe iz okoline (nane, dede, amidže, tetke, komšije), prijatelji…
A čije mišljenje i stav kasnije u životu najviše poštujemo?
Najviše nam je stalo do mišljenja osobe koja nas poštuje – kaže Milica Zarin. – To je neko sa osobinama i kvalitetima koje visoko cijenimo i želimo da usvojimo i razvijemo. Takva osoba nam je često uzor, želimo da budemo kao ona, čak i da postignemo više od nje. Na taj način je autoritet povezan sa željom pojedinca da napreduje. Autoritet podrazumjeva pozitivan odnos prema nekoj osobi, dok je strahopoštovanje negativan odnos prema nekome ko je autoritet. U ovom drugom slučaju ponašamo se kao da nešto poštujemo jer se plašimo.
Kriza u društvu proizvela je i krizu autoriteta, pa je ovaj pojam često diskutabilan i u poslovnom okruženju. Milica Zarin smatra da kriza autoriteta mora da se ispravlja najprije u porodici, zatim u vrtiću, u školi, na radnom mestu…
– Često klijenti na psihoterapiji kažu da imaju problem sa autoritetom na poslu, a to se nekada ogleda u tome što mi ne procenjujemo da li šef ili nadređeni posjeduje određeno znanje i stručnost da bi bio na tom mjestu. Dakle, nemamo problem sa autoritetom i sa osobom za koju smatramo da je vrijedna poštovanja, već zato što mislimo da ne treba da bude hijerarhijski na toj poziciji. Autoritet podrazumjeva postojanje najmanje dvije osobe: jedne koja je predmet poštovanja i druge koja poštuje prvu. Ono što neku osobu čini autoritetom jeste to da je drugi poštuju. Svako može sebe da smatra zaslužnim, sposobnim ili osobom sa izuzetnim kvalitetima, ali to moraju drugi da potvrde. Pojam autoriteta je povezan sa društvenom vertikalom jer pretpostavlja da je poštovana osoba, autoritet, u odnosu na neku vrijednost na višem nivou, a da je osoba koja poštuje na nižem nivou.
Podređenost i poniznost
Psiholog Milica Zarin se u praksi uvjerila da ljudi često ne prave razliku izneđu podređenosti i poniznosti:
– Dobro funkcionisanje bilo koje grupe ljudi podrazumjeva vertikalnu uređenost, u tom smislu i podređivanje. Problem je kada veći broj članova zajednice podređenost miješa sa poniznošću, nadređenost sa bahatošću, a zahtjev za podređivanjem sa ponižavanjem. Tada je vertikalni red nemoguć i uspostavlja se disfunkcionalno, takozvano “spljošteno društvo” – bez vrijednosti i bez poštovanja, koje nije dobro za pojedince u njemu.
Vaspitni stilovi
Često se govori o vaspitnim stilovima dijece, takozvanom poželjnom autoritativnom i nepoželjnom autoritarnom.
– Kod autoritativnog vaspitanja roditelj zauzima jasan hijerarhijski odnos u kojem je on “gore”, a dijete “dolje”, zatim iz te pozicije podržava, vodi i odgaja dijete – kaže psiholog. – Dakle, pruža mu ljubav i zahtjeva disciplinu. Roditelj koji autoritarno vaspitava stalno zahtjeva disciplinu i poslušnost bez ljubavi i podrške. Ali u različitim kontekstima i periodima života se nalazimo i u drugačijim ulogama, pa smo nekada mi nekome autoritet, a nekada imamo autoritet.
Izvor: Novosti
KOMENTARI