Malo ko, pak, primijetit će da je riječ upravo o ženama koje su u poznijim godinama i koje će se tim poslom baviti svega još nekoliko godina, a još rjeđi će se zapitati ko će nastaviti tradiciju proizvodnje vrhunskih domaćih proizvoda nakon što trenutna generacija to više ne bude u mogućnosti.
Domaći proizvodi vrhunske kvalitete
Krajiške hanume Senada Harbaš, Muharema Japić i Saća Mahmutović već godinama, da ne kažemo cijeli život, prave vrhunske domaće proizvode, plasirajući ih kupcima svakog petka na pijaci u Staroj čaršiji u Cazinu. Imaju stalne klijente, no rade i na osnovu preporuka, što će reći da mušterija ne fali.
Sirevi, mlijeko, tarhana, nišesta, jaja, kukuruzovo i pšenično brašno, grah, bungur, bijeli luk, salate – zelene i kisele, špinat, ajvar, pekmez, domaće jufke, džemovi, sokovi i još mnogo toga, može se pronaći u njihovoj ponudi.
“Sve je domaće, apsolutno sve”, kaže Muharema Japić.
“Ove godine sam prodala više od 300 litara domaćeg soka, a ostala mi je samo jedna flaša”, ističe Muharema.
Može se zaraditi i dobro živjeti
Ona se ovim poslom počela baviti tokom rata i nikad nije prestala.
“Može se lijepo živjeti. To će vam potvrditi svaka žena kojoj je ovo posao. Samo sa mora raditi”, kaže Muharema.
Njena porodica se, inače, bavi raznim oblicima poljoprivredne proizvodnje, pa siju i uzgajaju sve i svašta. Ona ima svoje stalne, ali i povremene mušterije.
“Dosta djeluju i preporuke, no za njih se mora imati kvalitetan proizvod. Svi traže domaće, da je lijepo i friško. I u tome se mora ustrajati”, priča Muharema, dodajući da jaja i jufke pretežno radi prema narudžbama.
Na pitanje hoće li je imati ko naslijediti u ovom poslu, Muharema kaže da se nada da hoće.
“Imam snahu za koju mislim da bi mogla nastaviti raditi ovo što ja radim, a koja mi i sada pomaže. Imam i drugu snahu, međutim ona je napustila državu zajedno sa sinom, kao i hiljade drugih mladih ljudi iz naše zemlje”, govori.
Potreban trud za odličan proizvod
Na stolu do njenog, svoje proizvode nudi Senada Harbaš.
“To je sir za ‘posiriti’ kljukušu i sirompitu, a ovaj drugi je slani, za rezanje”, kaže Senada, objašnjavajući pojedine proizvode.
Na pitanje koliko treba vremena i truda da bi se napravio jedan domaći sir, Senada kaže da jednostavno “treba vremena”.
“Prvo, potrebno je dobro nahraniti kravu, srediti, pomusti, procijediti, dok se u konačnici ne dobije gotov proizvod. I sve je podjednako bitno u tom procesu”, objašnjava.
Ugledavši domaće razvijane jufke odmah do sira, uputismo provokativnu konstataciju, da se slične “juhke”, kako Krajišnici kažu, mogu pronaći i u nekim od tržnih centara u našoj zemlji. Naša sagovornica će, pomalo uvrijeđeno, ko iz topa:
“To samo može ličiti na naše jufke, ali domaće je domaće!”
Kvalitet je na cijeni
“Ja svoje jufke zakuham i stavim da odstoje jedno pola sata. Nakon toga ih razvijam i pečem po plehu, jednu po jednu”, govori Senada.
Cijena domaćih jufki iz njene kuhinje je 2 KM. Sirevi su oko 4 KM, slani sir 10 KM, kilogram graha 6 KM, tegla pekmeza od šljive 10 KM, ajvar 5KM, 12 jaja 5 KM, kilogram tarhane 4 KM, kao i bungura.
I Senada kaže da se ovim poslom počela baviti u toku ratnih dana i veli da ne planira prestati, “jer se može fino živjeti”.
Na stolu Saće Mahmutović nalaze se domaći kesteni, sušeni i oguljeni.
“Cijena kestenja je 10 KM, a zna ići i do 13 KM, zavisno od prodavača”, kaže Saćo.
Ona je posebno ponosna na svoju tarhanu, pa nam ispriča kako je priprema.
“Tijesto za tarhane se potkuha i to stoji satima, sve dok se ne ukiseli. Na to se doda drugo brašno i stavlja se na rešeto, nakon čega se rastira, suši i to je to. Nije lako, ali sa vremenom ide bez problema”, pojašnjava Saćo.
Ko će nastaviti tradiciju?
Naravno, pored tarhane, i ona nudi razne domaće proizvode za koje napominje da nisu prskani i da su u potpunosti sigurni i prirodni.
“Za razne organske proizvode koji se prodaju po tržnim centrima i trgovinama to ne mogu utvrditi. Štaviše, prema našem proizvodu to nije ni približno kvalitetno. Ja primjerice imam špinat kojeg nikad u životu nisam prskala nikakvim preparatima, već samo prirodno gnojivo, oranje i motika. A špinat kojeg nikad motika dodirnula nije – to nije špinat. Baš jutros sam imala jednu ženu koja mi reče da hiljadu puta više voli moj sitni špinat nego onaj krupni iz trgovine, zbog njegovog ukusa koji je neuporedivo bolji”, slikovito objašnjava Saćo, dodajući da svaki proizvođač koji želi zadržati kupce mora imati čist, kvalitetan i svjež proizvod.
Na pitanje hoće li je imati ko naslijediti u ovom poslu, ističe da hoće, ukoliko budu zainteresovani.
“Imam jednu snahu, ali još je to mlado, vidjet ćemo. Da budem iskrena, malo ko hoće da se bavi ovim poslom, poljoprivredom uopće. Mi stariji još donekle to radimo, ali kod mlađih generacija sve su rjeđi primjeri”, napominje Saćo, skrećući pažnju da i ona od svog rada može sasvim solidno živjeti.
KOMENTARI