Ne dam na Bosnu! Trudim se vidjeti zeleno lišće, plavetnilo Sane u proljeće, slušati slavuja u krošnji jabuke u avliji, dok pijem kahvu s mojim Emirom, a komšiluk još spava.
Ma vidim ja i ono što nevalja, al‘ ne dopuštam da to pobijedi. Borim se. Zato vam i slikam lijepe stvari, moje male pacijente i njihove „bisere“, moje prekrasne biljke, da vam uljepšam dan.
Vaši komentari me tjeraju da sve radim još bolje. Teška su vremena, al‘ pamtim i teza. Glad, zedj, hladnoću u opkoljenom Sarajevu. Najstarija od tri sestre u tuđem gradu. Ne dam sjećanjima napolje, ko zna šta bi bilo da ih pustim. Ne gledam filmove o tom vremenu, ne idem na promocije knjiga s tom tematikom. Shvatila sam, štetno je po zdravlje.
A mojoj djeci i mojim malim pacijentima trebam zdrava. Prošlo je. Idem dalje i trudim se činiti dobro. Moj posao je divan, djeca su tako iskrena, spontana. Godinama se druzim s malom rajom u vrtiću, pričamo o higijeni, šta je zdravo jesti ili se samo grlimo. Ponekad svi zele odjednom da me zagrle, pa samo pozurim doći do zida, da ne završimo na podu.
Onda je teta uvela „red“, kad uđem, postroje se i jedno po jedno mi prilazi. Ali ne znaju da njihova Vira/Ira/Ija od danas nije politički podobna da bude njihova doktorica, jer je vijećnica iz SDA stranke.
Ali njima to nije ni važno, ne znaju oni šta je to. Vidjaćemo se na nekom ljepšem mjestu. Hvala mojoj maloj raji i njihovim tetam na druženju.
KOMENTARI