instant fap

Dvadeset nevjerovatnih činjenica o ljudskom tijelu

Dvadeset nevjerovatnih činjenica o ljudskom tijelu

Od lanca DNK to atoma unutar naših ćelija, ljudsko tijelo predstavlja izvor nevjerovatnih naučnih čudesa.

1. Slijepo crijevo

Smatra se dijelom tijela koji je izgubio svoju funkciju prije više miliona godina. Povremeno dolazi do infekcije i zapaljenja slijepog crijeva. Međutim, nedavno je otkriveno da je slijepo crijevo vrlo korisno za bakterije koje pomažu u funkcionisanju probavnog sistema.

2. Superveliki molekuli

Sve što nas okružuje sačinjeno je od molekula, koji se razlikuju u veličini, od prostih parova atoma, kao što je molekul kiseonika, do složenih organskih struktura. Ali, najveći molekul u prirodi nalazi se u našem tijelu. Riječ je o hromozomu 1. Normalna ljudska ćelija ima 23 para hromozoma u svom jedru, a svaki po jedan veoma dugi molekul DNK. Hromozom 1 je najveći, budući da sadrži oko 10 milijardi atoma, koji predstavljaju skup informacija šifriranih u molekulu.

3. Broj atoma

Teško je pojmiti koliko su sićušni atomi koji sačinjavaju naše tijelo sve dok ne pogledamo koliko ih ima. Odrasla osoba ima 7.000.000.000.000.000.000.000.000.000 atoma, ili sedam hiljada kvadriliona.

4. Gubitak krzna

Možda je teško za povjerovati, ali mi imamo približno sličan broj dlaka na našem tijelu kao i šimpanze, jedino što su naše dlake beskorisne i tanane da su gotovo nevidljive. Ne zna se tačno zbog čega smo izgubili svoje zaštitno krzno. Pretpostavka je da je to pomoglo ranim ljudima da se lakše znoje, ili da bi onemogućilo da nas napadaju paraziti kao što su vaši ili krpelji, ili možda čak zbog toga što su naši preci bili delimično vodeni organizmi.

5. Jeza

Naježena koža predstavlja ostatak naših evolucionih predaka. Koža dobija tzv. guščji izgled kada se naježimo jer dolazi do grčenja sićušnih mišića oko osnove korijena dlake. Kada se gusta dlaka naježi, postaje bolji izolator jer ima više vazduha između dlaka. Ali, kako su dlačice na čovjekovom tijelu sićušne, koža dobija izgled koji liči na guščju kožu.

Naježimo se kada smo uplašeni, kada nam je hladno ili kada nešto jako emocionalno preživljavamo. Mnogi sisari se naježe kada su uplašeni, tada igledaju krupnije i opasnije za neprijatelja. Čovjek je nekada imao sličnu odbrambenu funkciju naježene kože.

6. Strah od svemira

Ako je vjerovati naučno-fantastičnim filmovima, ukoliko bi se čovjek našao u otvorenom svemiru bez zaštitnog odijela dogodile bi se užasne stvari. Međutim, to je uglavnom fikcija. Istina je da bi bilo neugodno dok se vazduh unutar organizma širi, ali ljudsko tijelo ne bi eksplodiralo, kao što smo imali prilike da vidimo u holivudskim filmovima. Iako tečnost i u vakuumu ključa, krv se održava pod pritiskom unutar krvotoka. I pored toga što je u kosmosu jako hladno, čovjek ne bi izgubio tako brzo toplotu. Kao što su nam i termos boce pokazale, vakuum deluje i kao izolator. U svemiru jedino vlada nedostatak vazduha.

7. Kolaps atoma

Atomi koji sačinjavaju naše tijelo uglavnom predstavljaju prazan prostor, ali uprkos tome što ih ima toliko mnogo, bez tog prostora čovjek bi bio sabijen na vrlo malu zapreminu. Ako bi nestao sav prazan prostor, naše tijelo zauzelo bi kocku dimenzija manjih od jednog 500-tog dijela centimetra.

8. Elektromagnetsko odbijanje

Atomi koji sačinjavaju materiju nikad se ne dodiruju. Što bliže dođu jedan drugom, dolazi do veće odbojne sile između naelektrisanja njegovih sastavnih djelića. To je kao da pokušavamo da privučemo dva snažna magneta jedan drugom, sjeverni pol sjevernom polu. To se čak odnosi i na predmete koji izgledaju kao da se dodiruju. Kada sjedimo u fotelji, mi je zapravo ne dodirujemo, već lebdimo iznad nje, usljed odbijanja među atomima. Ova elektromagnetna sila je daleko jača od sile gravitacije – oko milijardu milijardu milijardu milijardu puta jača. To možete i vi pokazati – držite magnet za frižider blizu frižidera i polako ga pustite. Elektromagnetna sila iz malog magneta nadjačaće silu privlačenja cijele Zemlje.

9. Zvjezdani prah prahu

Svaki atom u našem tijelu star je miljiardama godina. Vodonik, najčešći element u univerzumu, koji čini veći dio čovjekovog tijela, nastao je u “velikom prasku” pre 13,7 milijardi godina. Teži atomi, kao što su ugljenik i kiseonik, nastali su prije 12 i sedam milijardi godina i proširili se vaseljenom kada su zvijezde eksplodirale. Neke od tih eksplozija bile su toliko snažne da su i same proizvele elemente teže od gvožđa. To znači da su komponenete u našem tijelu zaista prastare: mi smo, zapravo, zvjezdana prašina.

10. Kvantni nivo

Jedna od misterija nauke jeste kako nešto naizgled čvrsto i uspravno, kao što je čovjekovo tijelo, može da bude sačinjeno od čestica koje se čudno ponašaju, to jest od kvantnih čestica, kao što su atomi i njihovi dijelovi.

Elektroni kruže po specifičnim orbitama. Oni ne mogu postojati nigde između tih orbita, ali mora da postoji “kvantni skok” između njih. Štaviše, kao kvantne čestice, elektroni postoje prije kao skup vjerovatnoća nego kao specifične lokacije.

11. Crvena krvna zrnca

Mnogi misle da crvena boja krvi potiče od gvožđa, ali njegovo prisustvo je koincidencija. Crvena boja krvi potiče od činjenice da je gvožđe okruženo krugom atoma hemoglobina zvanog porfirin, i ta struktura “kriva” je za boju. Nijansa crvene boje vašeg hemoglobina zavisi da li u njemu ima kiseonika. Tamo gdje je prisutan kiseonik, on mijenja oblik porfirina, što crvenim krvnim ćelijama daje jaču nijansu.

12. Virusi se šire kao virusi

Zvuči iznenađujuće, ali ne potiče sva količina korisnog DNK u našim hromozomima od evolutivnih predaka. Nešto od našeg DNK pozajmili smo sa strane. Naša DNK uključuje gene najmanje osam retrovurusa. To je vrsta virusa koji koriste ćelijske mehanizme za kodiranje DNK kako bi preuzeli ćeliju. U nekom trenutku ljudske istorije, ovi geni inkorporirani su u ljudski DNK. Ovi virusni geni u DNK danas igraju važnu ulogu u ljudskoj reprodukciji, iako su potpuno tuđinski našim genetskim precima.

13. Drugi oblik života

Ako bismo izbrojali ćelije u organizmu, vidjelo bi se da ima više bakterijskog nego ljudskog života u nama. Ljudskih ćelija ima oko 10 biliona, a bakterijskih deset puta više. Neke od njih ne čine nikakvu štetu, a neke od njih su korisne.

14. Grinje na trepavicama

Kod starijih ljudi dolazi do pojave grinja na trpavicama. Ta sićušna stvorenja žive od starih ćelija kože i sebuma koji proizvode folikule dlake. Obično su bezopasne, mogu da porastu do trećine milimetra, i nevidljive su golim okom.

15. Detektori fotona

Oči su vrlo senzitivni organi, sposobni da detektuju samo nekoliko fotona svjetlosti. Čovjek može golim okom da vidi sazviježđe Andromeda, najbližu galaksiju našem Mliječnom putu. Ali, “najbliže” je relativan pojam i u međugalaktičkom prostoru. Andromeda je, naime, udaljena 2,5 miliona svjetlosnih godina od Zemlje. Kada su fotoni svjetlosti koji su pogodili naše oko započeli svoje putovanje, u kosmosu nije postojao čovjek.

16. Šest čula

Uprkos tome što su nam rekli, mi imamo u stvari šest čula. Evo jednostavnog primera. Stavite ruku na udaljenost od nekoliko centimetara od vrućeg gvožđa. Nijedno od naših pet čula ne govori nam da će nas usijanog gvožđe opeći. Ali, mi ipak možemo da osjetimo da je gvožđe vruće sa određene udaljenosti a da ga pri tom ne dodirujemo. To se događa zahvaljujući ekstra čulu – senzorima za toplotu u našoj koži. Slično tome, možemo da detektujemo bol ili da shvatimo da li smo okrenuti naopačke.

Još jedan brzi test. Zatvorite oči i dodirnite nos. Ne koristite pet čula da biste dodirunuli vrh nosa, već tzv. propriocepciju, to jest osjećaj gdje se nalaze dijelovi tijela jedan u odnosu na drugi. To je polu-čulo, koje kombinuje znanje iz mozga o tome šta rade mišići, sa osjećanjem veličine i oblika tijela.

17. Stvarna starost

Kao kod pilića, i ljudski život se stvara iz jajeta. Ipak postoji značajna razlika između ljudskog jajeta i kokošijeg, koja drastično utiče na našu starost. Ljudska jajašca su sićušna. Ona su, napokon, samo jedna ćelija i obično su prečnika oko 0,2 milimetra. Vaše jajašce formirano je u vašoj majci – ali ono što iznenađuje jeste da je ono formirano kada je ona još bila embrion. Formiranje vašeg jajašceta, i polovine vašeg DNK koji dolazi od vaše majke, može se smatrati prvim trenutkom vašeg postojanja. I to se događa prije nego što je vaša majka rođena. Recimo da je vaša majka imala 30 godina kada je vas rodila. To znači da vi imate 48 godina u trenutku kad punite 18 godina.

18. Uticaj epigenetike

Obično mislimo da su geni kontrolišući faktor koji određuje kako će svako od nas izgledati, ali geni su samo majušni dio DNK. Donedavno se smatralo da je ostalih 97 odsto samo otpad, ali sada znamo i da epigenetika – proces koji se odvija izvan gena – takođe ima veliki uticaj na naš razvoj. Neki dijelovi imaju svrhu da kontrolišu “paljenje” i “gašenje” gena, ili učestvuju u programiranju proizvodnje ostalih ključnih sastojaka. Dugo vrijeme je bila nepoznanica kako je moguće da je oko 20.000 gena dovoljno da se odredi kakvi ćemo biti. Naučnici su otkrili da je i ostalih 97 odsto od DNK podjednako bitno u našem razvoju.

19. Svjesno djelovanje

Izgleda da naša svijest nezavisno postoji i govori našem tijelu šta treba da radi. U stvarnosti, mnogo veći je uticaj nesvjesnog. Neki zadaci postaju automatski kroz praksu, tako da nam više nije potrebno da razmišljamo o osnovnim pokretima. Ovim procesom rukovodi se iz jednog od najprimitivnijih dijelova mozga. Ipak, čak i potpuno jasna svjesna akcija, kao što je podizanje nekog predmeta, izgleda da ima neku prethodnicu u nesvjesnom, pri čemu se mozak “pali” prije nego što donesemo odluku da krenemo u akciju. Postoji neslaganje o tome kada svijest igra svoju ulogu, ali nema sumnje da dugujemo našem nesvjesnom dijelu mnogo više nego što bismo željeli da dozvolimo.

20. Optičke varke

Slika svijeta koju “vidimo” je vještačka. Naš mozak ne proizvodi sliku na način kako to radi kamera na primjer. Umjesto toga, mozak konstruiše model svijeta iz informacija koje smo dobili mjerenjem svjetlosti, oblika, ivica, oblina…. To olakšava mozgu da oslika prazan “list”, zonu u mrežnjači u kojoj postoji optički nerv. Mozak, takođe, “smiruje” sliku koju daju brzi pokreti očiju koji se nazivaju “sakadama”, dajući lažnu prestavu kompletne ujednačene slike.

Ali, suština ovog procesa jeste da se naše oči daju lako prevariti. Telvizija, film i optičke varke rade tako što pogrešno navode mozak da “misli” ono što oči vide. Zbog toga se i Mjesec čini većim nego što jeste i zbog toga izgleda da varira u veličini: prava optička veličina Mjeseca slična je rupi koju napravimo na papiru uz pomoć bušilice za papir na udaljenosti dužine ruke.

KOMENTARI