Logor Omarska svakim danom se punio. Ali, ma kako je izgledalo da je tih nekoliko hiljada logoraša nesretno na isti način, ipak, svako od njih je trpio svoju nesreću. Često su zvanični razlozi za dovođenje logoraša u Omarsku bili bizarni i smiješni, ali patnja i tragedija tih ljudi bila je beskrajna.
“Nadžija Fazlić je radila u prijedorskom SUP-u i potpisala je lojalnost srpskim vlastima”, nastavlja svoje sjećanje iz logora Omarska Nusreta Nuska Sivac. “Njezina kolegica Safeta Sušić nije”, a obje su dovedene u Omarsku.
Prema Nuskinom svjedočenju, Nadžiju su uhapsili na ulici, dok se sa osmogodišnjom kćerkicom Almom vraćala sa pijace. Inače, već su joj muža Fehima odveli u Omarsku. “Almica je”, nastavlja Nuska, “vidjela da joj mamu odvode u SUP i otrčala je za njom. Majku je našla kod Mire Topić, sekretarice Sime Drljače. Tada je izašao i Drljača i Almica ga je plačući molila: “Ciko, molim te nemoj nam i mamicu voditi kud i tatu. Kako ćemo ja i mali braco sami.”
Drljača je napao Nadžu: “Šta je, Nadža, što si dovela dijete i paničiš? Ideš samo na informativni razgovor”. Kada je muž Fehim ugledao Nadžiju u logoru, mislio je da mu je došla u posjetu. Njihovo dvoje djece, od osam i šest godina, ostali su sami u Prijedoru. U logoru je bio i Nadžin brat Mirsad Džonlagić. Ali, svi su preživjeli. Nadža i Fehim sada sa djecom žive u Americi.
U Omarskoj je bilo dosta bračnih parova, pa i kompletnih familija, kaže Nuska Sivac. Tako su doveli Sadetu i Bećira Medunjanina, te njihovog sina Anesa. Ranije su im u Kozarcu ubili sina Harisa. Jedno vrijeme sve troje su ih držali u “bijeloj kući”, a onda su im naredili da održavaju zatvorski vrt. Inače, prije rata Bećir je bio načelnik Opštinskog sekretarijata ONO u Prijedoru. Njemu su “nakalemili” da je pravio zemunice i naoružavao “zelene beretke”.
“Kasnije su Sadetu odvojili od sina i muža, pa je nakon toga bila s nama”, sjeća se Nuska. “Kada je došla iz “bijele kuće”, stalno je krila ruke navlačeći džemper. Zapravo, krila je rane, jer su joj, kako nam je pričala, vezali ruke bodljikavom žicom, a onda na ranama gasili cigarete. Kad bismo dijelili hranu, Sadeta je svom Anesu uvijek dodavala malo više. Bila je veliki vjernik. Stalno se molila Bogu da joj sin Anes preživi.”
U logor Omarska doveden je i Nuskin brat Nusret. “Pokušavala sam da mu dodam malo više hrane. Inače, više hrane davali smo djeci kojih je, takođe, bilo u logoru”, kaže Nuska.
Ona dodaje da su se njoj, a i drugim logorašima, rađale čudne ideje.
“Kad svaki dan gledaš mučenje i ubijanje, kad svaku noć slušaš krikove zbog mučenja, kad svako jutro ispred “bijele” ili “crvene kuće” vidiš dvadeset, trideset novih leševa, počinješ da nerealno razmišljaš”, kaže Nuska. “Ja sam, na primjer, nekoliko dana razmišljala o tome da odem komandantu logora Zeljku Meakiću i predložim mu da, ako odluče da ubiju jedno od nas dvoje: brata mi Nusreta ili mene, da ubiju mene, a Nusreta sačuvaju. Jer, Nusret ima djecu, a ja nemam. Meni se ta ideja činila potpuno izvodljivom. Rekla sam to bratu, a malo je falilo da to predložim i Meakiću”.
Nuska veli daje samo jednom u logoru bila srećana. “Bilo je to onog dana kada je počela da mi trne lijeva ruka. Mislila sam da mi je srce popustilo i da ću ubrzo umrijeti od infarkta, dostojanstveno i bez mučenja”.
Jednog dana zamalo da sve žene u logora ne budu pobijene. Okrenute zidu, čekale su trenutak da im pucaju u potiljke. Bilo je to pomalo i komično “strijeljanje”. O tome Nuska priča:
“U trpezariju je toga dana ušao Milorad Tadić Brk, pratilac Željka Meakića, i napao nas što logorašima dijelimo više kruha nego što je propisano. “Pomažete lopove. Isti ste svi i sad ću vas pobiti”, galamio je Brk. Naredio nam je da se okrenemo zidu, prijeteći da će nas strijeljati. Mi smo se okrenule prema zidu. Čule smo kako Brk repetira pušku i očekivale pucnje. Ali umjesto toga – tišina. I tako mi čekamo strijeljanje, a on šuti i ne puca. U neko doba ja čujem da neko jeca. Pogledam ispod oka i vidim-Jadranka Cigelj i Biba Harambašić se smiju. Mislim: “Blago njima, one poludjele i lahko će poginuti”. Prošlo je i sat vremena, a Brk ne puca. Neko ga zovnu i on veli: “Ma, šta'ću vas biti “Ovo vam je upozorenje kako ćete dijeliti hranu zločincima”.
– Kada je Brk izašao, kažem Jadranki i Bibi: “Jeste li lude, što ste se smijale?! Mogao nas je pobiti”. A one vele: “Pa zar nisi vidjela da Tidža Alagić spava na strijeljanju?” Biba je odnekud imala lijekove za smirenje i davala nam. Tog jutra Tidža je vidjela kako pred “bijelom kućom” muče njena dva brata, koja se nisu pojavila na ručku. Znala je da su ubijeni i Biba joj je dala traneks, od koga je zaspala na stolici. Već je spavala kad je Brk naredio strijeljanje, i žene su i nju sa stolicom okrenule zidu. Ali, ona ništa nije čula i sve je prespavala”.
Nuska kaže da je Tidžu u logor poslao Simo Drljača. Kada su joj uhapsili braću, ona ode kod Sime da pita šta je s njima. Rekli su joj da sačeka dok provjere. Nakon izvjesnog vremena, prozvali su je i uputili braći – u Omarsku.
U logor su, priča Nuska, zajedno doveli komšinice Zumru Mehmedasić i Velidu Karagić. Zumra je imala sedamdesetak, a Velida oko trideset godina. Njih dvije su toga dana u garaži, na zajedničkom šporetu pekle burek, kada im dođe neki četnik i naredi da napuste garažu, jer je od sada njegova. Velida bi i poslušala, ali Zumra je uporno tražila da sačeka dok ispeku burek. Četnik, međutim, ode u SUP i prijavi da su njih dvije rekle kako će umjesto bureka “peći srpsku djecu”. Naravno, njemu se povjeruje i njih obje odvedu u Omarsku.
U to vrijeme, kaže Nuska, za novog zamjenika komandanta Željka Meakića postavljenje Drago Prcač. Zamjenik Kvočka je smijenjen, jer je iz logora izvukao dva brata svoje žene Jasmine, Bošnjakinje, i odveo ih svojim roditeljima u Omarsku. Odmah ih je morao vratiti u logor, ali je zbog toga odmah smijenjen. Novi zamjenik Prcač i Zumra bili su komšije. Zumra je godinama čuvala njegovu kćerku. Kad je Prcač ugledao Zumru, iznenadio se, a Zumra se obradovala. Plačući, ona je govorila Prcaču: “Moj Drago, optužuju me da bih ja pekla srpsku djecu, a ti znaš kako sam ja pazila tvoju kćerku”. Ali, i Zumra je do kraja ostala u logoru.
Sa Nuskom Sivac u logorskoj sobi bila je i mlada studentica Pedagoške akademije u Tuzli Edna Dautović. “Edna je optužena daje bila medicinska sestra među stotinjak boraca koji su se na Kurevu, pod rukovodstvom Hadžije i Ećimovića, pripremali da oslobode Prijedor”, kaže Nuska. “U toj grupi bio je i njezin brat Edin, koji je učestvovao u bici za oslobođenje Prijedora. A, sa njima je bila, priznala nam je, i Edna. Njezinog brata Edina su zarobili, doveli u Omarsku i, nakon mučenja, ubili u “bijeloj kući”. Doveli su i Ednu.
“Pred ponoć 20. jula ‘92.godine”, sjeća se Nuska, “u našu sobu je ušao komandant logora Zeljko Meakić i rekao: “Neka se spremi Edna Dautović”. Iz druge sobe su prozvali Sadetu Medunjanin, a u toku noći i četrdesetak muškaraca. Rečeno im je da svi idu u razmjenu u Ličko Petrovo Selo. Još su im objašnjavali šta treba da rade kada za vrijeme razmjene budu čitana njihova imena. Upozoravali su ih da se, nakon razmjene, ni slučajno ne uključuju u Armiju BiH. Sa zavišću smo ih ispratili. “Blago njima”, govorile smo, “oni se spasiše, a ko zna šta će s nama biti”. Edna se brzo spremila, a Jadranka Cigelj joj je dala paket cigareta. Ona se poljubila sa nama, a meni je rekla da, ako izađem iz logora, poručim njezinim roditeljima da se za nju ne sekiraju, te da će im se ona, kad bude mogla, javiti.
Mugbila Beširević, Tesma Elezović i Zlata Cikota krišom su iz WC-a gledale kako u autobus bihaćke registracije, na kojem je velikim slovima pisalo “Auto-škola Šešelj”, ulaze Edna, Sadeta i još četrdesetak logoraša i odlaze “u razmjenu u Ličko Petrovo Selo”.
“Ta razmjena nikad nije potvrđena, niti je ikad iko više išta saznao o Edni, Sadeti i svim logorašima koji su te noći odvezeni autobusom “Auto-škole Šešelj”, kaže Nuska Sivac.
Narednog dana, za vrijeme ručka, Anes Medunjanin je uzalud pogledom tražio majku Sadetu. U Omarskoj mu je kasnije nestao i otac. Ali, Bog je prihvatio dove njegove majke i sačuvao mu život. Jedinom u porodici. Anes sada živi u Zenici.
A, eto, tako je kratki život završila mlada studentica Edna Dautović. Roditeljima, Mejri i Uzeiru, nije stigla da pošalje poruku sa svog posljednjeg putovanja. Mejra i Uzeir Dautović sada žive u Bosanskom Petrovcu. Više nemaju djece.
KOMENTARI