“Ne bi sjala tako jako, ova naša lijepa čaršija, ja bih svjetlo zvao mrakom, al’ još ima Sanjana…”
Vjerujem da ne postoji još jedno mjesto na svijetu čiji stanovnici više mrze i više vole svoj grad nego što to mogu Sanjani. I vjerujem da znam i zašto. Ponekad nešto toliko zavolimo, toliko budemo privrženi nekome, nečemu, da sama pomisao da bismo to mogli u nekom trenutku pokvariti ili izgubiti izaziva ne samo strah, nego i onu pravu, osjetnu fizičku bol.
Sanjani su onih nesretnih, šugavih devedesetih bili primorani napustiti svoj grad. Iza sanske gospode, intelektualaca, sportista, učitelja, ostale su samo puste ulice, napola pojedeni ručkovi, izbezumljene životinje i mnogo, previše tišine.
Grad duhova iz devedeset i neke brzo je oslobođen i postao je drugim domom za nebrojene porodice iz Prijedora, Kozarca, Bosanskog Novog, Banja Luke i ostalih gradova koji su, jedan po jedan, postajali gradom duhova. Duša sanska brzo se uselila u novopridošle Sanjane koji su Sanski Most prozvali domom i odlučili da ovdje ostanu. Vratili su se i prognani Sanjani.
Grad cvijeća, Grad na 9 rijeka, Sana sanska sva već par decenija je jedno od omiljenih turističkih atrakcija, grad čijim ulicama se ponosno šepure poršei i jaguari, mjesto muzičkih, sportskih i kulturnih događaja, općina koja osvaja investitore i u koju se ulaže sa svih strana, bez obzira da li je godina izborna ili ne.
Šta ako se sve ovo što imamo ponovo jednom izgubi? Ako neko dođe i opet poruši sve što smo posljednjih 30ak godina izgradili? Šta ako neko protjera sve one koji kupuju stanove u zgradama koje niču kao pečurke poslije kiše, ako opet nekad, na samo trenutak, postanemo grad duhova? Taj strah Sanjane užasava, paralizuje i tjera na bezumlje.
Ovo je mrtav grad, ne dolazite ovdje. Protjerali su nas, ne vraćajte se ni vi. Nemojte ovamo, ovdje nema ništa vrijedno. Ne dolazite, odlazite, ne rušite naš mali svijet koji smo s toliko ljubavi i pažnje, s toliko odricanja izgradili iz ruševina. Ne govorite ni o čemu dobrom, sakrijte šta je dobro, slikajte Prijedorsku kad je pusta i Blihin skok kada presuši.
Ne idite pred Gimnaziju po vruće fritule, sakrijte račune iz trgovine i kukajte kako je loše i kako i vi planirate otići. Možda sutra, ili prekosutra već, ali ne danas. Danas ne. Danas ćemo zasijati, u inat dušmanima. Ne bi sjala ovako jako, ova naša lijepa čaršija, oni bi i svjetlo nazvali mrakom, al’ još ima Sanjana!
KOMENTARI