Piše: Osmijeh na biciklu
Kada čovjek bije lične, pritom još i najteže bitke, često u svom svemiru ne može pronaći dovoljno zrnaca zvjezdane prašine koja bi raspršivala empatiju. Nekima to zaista i uspijeva. Šta će ljudi, zabave se svojom mukom, kako će još i o drugima misliti. A ja, valjda satkana od tog nekog posebnog amaneta i materijala iznutra, ne mogu biti slijepa za sva lica koja se svakodnevno pojavljuju oko nas, a kojima je potrebna pomoć. Posebno ako su ta lica dječija, ako su mala, najčistija, nemoćna i nezaštićena.
Boreći se sa demonima koji su nas posjetili i koje ni sa proljetnim provjetravanjem još uvijek ne možemo potpuno izbaciti napolje, pomislim ponekad koliko još loših i teških vijesti mogu primiti. I koliko, ustvari, mogu i pomoći? A opet, kako da ne okrenem barem jedan telefonski broj, ako će, makar to bila samo jedna marka, doprijeti do onoga kome je potrebna. Ne znam koliko puta sam zvala za jednu izuzetno hrabru djevojčicu koja se nedavno vratila sa uspješne operacije u inostranstvu. Nije to bitno, mislim možda i ne bi bilo da za nju nije bilo nekih preko 20 000 poziva u ipak ne tako maloj sredini. Nije to malo, naravno, ali opet – šta rade oni koji, za razliku od mene, ipak rade i koji nemaju teret bolesti na plećima? Bez obzira na to, ne zamjerim nikome jer ljudi svoj novac i vrijeme treba da (po)troše kako žele i misle da treba. Nisu oni zaduženi da liječe druge. To je, valjda, posao države. Ali kada prav(n)u i uređenu državu nemaš, kada je ono što se državom zove država koja je vodeća u svijetu po nezaposlenosti, kriminalu, korupciji i takvim stvarima, šta ti drugo preostaje nego da se uhvatiš telefona i zoveš za nekog bolesnog, ako ništa za dijete.
Jasno se sjećam svih sati u onkološkoj čekaonici, umornih lica oko mene, teških priča, zabrinutosti, izgubljenosti, smrada hemije pomiješanog sa neizvjesnošću. Sa nekima od hrabrih heroja iz te sive čekaonice sam i razgovarala jer dugi su tamo sati, predugi. Prepoznale smo se „na prvu“ i naposljetku smo se silno smijale i šalile. Kažem da smo se upoznale, a imena joj još uvijek ne znam. Ali ono što je mnogo važnije i veće od imena je da znam da je ona jedna od onih hrabrih, gordih žena koje sa osmijehom prolaze minska polja koja su im u ličnom ratu data. Slušala sam kako vješto izbjegava nagazne mine svoje bolesti i, kao da smo se srele na kakvom koncertu ili ljetovanju, govori da je sve to smiješno, da su njeni problemi minorni i mali, ima mnogo težih stvari od toga. Teško čovjek i može da zamisli šta ima gore od toga da ti zbog smrtonosne bolesti odrežu dio tijela i sve dalje je hod po žici, uprkos terapijama i napretku medicine, ali eto, nažalost, postoje i takve stvari. Rekla mi je, u jednom od tih naših susreta, kako je najteže to što joj je unuka bolesna. Mala mrva od unuke, koju je bolest stigla prije nego što su joj izrasli prvi zubići, prije nego što je prohodala. Muk. Šta reći na nešto takvo? Uvijek je nekako najgore kada je bolesno dijete, ma kako vam vaši najdraži bili na prvom mjestu. Ma kako vam bilo žao i drugih, odraslih i velikih.
Nisam je dugo vidjela, tako se onkološke kockice poklapaju, kao neki usrani bingo pa je vjerovatnoća da ćete biti izvučeni u isto vrijeme kada i nekoga koga biste voljeli vidjeti, gotovo srazmjerna pravom lotu. Ali vidjela sam je se nedavno, riješila se, kako mi reče, dosadne perike, malo pustila kosu, kratka frizura joj super stoji, bila je dotjerana i u nekim vedrim bojama. Obradovale smo se što se vidimo, pitale za svačije muke, a taman kada sam htjela da izustim da je pitam za unuku, ona me preduhitrila: „Ma, ovo moje je ništa, ja ovo odradim kao da idem do prodavnice, unuka mi je loše i žurim jer idem za Beograd, sin se mora vratiti kući“. Gotovo sam se rasplakala dok sam je slušala, ali brzo sam se sabrala jer na takvom mjestu nema mjesta suzama, pogotovo ne pred takvim herojima, pa sam joj sa osmijehom poželjela sve najbolje i svu sreću svijeta.
Znam da ne smijem biti, ali često budem ljuta. Što živimo gdje i kako živimo, što život odavno nije više zabavnik za sve od 7 do 77, nego je postao rak i leukemija i to apsolutno za sve od 0 do 100. Kakav jebeno posrani bingo! I ne može se sve kada se male ruke slože, ta floskula jeste divna, ali činjenica je da kada se male ruke služe može(mo) nešto. Nije to malo, naravno, ali je teško i često nedovoljno kada je potrebno sve. Kada sam već kod tog “malo”, nikada mi ne promakne činjenica da su u prvim redovima za pomoć drugome uvijek oni mali, obični ljudi, mali preduzetnici, male firme, male zajednice… veliki valjda ne vide dalje od svoje veličine, šta li?!
Prije nekoliko dana sam vidjela novo nasmijano lice bolesnog djeteta, čula očajan vapaj borbe kojoj je potrebno i čudo i vrijeme i novac. Odmah sam zaključila da je riječ o unuci one hrabre žene s početka priče i nekako mi se još više steglo u grudima. Valjda je nekako teže kada nekoga upoznate, ma koliko zaliha empatije i saosjećanja nosili u džepovima. Svaki put kada mi pred očima iskrsne slika jednog takvog djeteta, odrasle osobe, bilo koga, kada mi se u glavi zavrti od cifre koju vidim da je potrebna za operaciju ili liječenje, sjetim se kako je moja tetka prije 34 godina obavila jednu takvu operaciju u drugom gradu bivše nam države uz pomoć zdravstvenog osiguranja. Rasturili su nam sve, čak mnogo više od velike države i uređenog sistema, a zauzvrat smo dobili toliko bolesnih. Još jedna poražavajuća ljestvica na samom vrhu onih najcrnjih i najgorih. Ali nije to toliko strašno dok god jedemo zlatnim kašikama, makar jeli i ostatke iz kontejnera.
Pomislim ponekad da, ko god da je nama dijelio karte, mogao je, vala, malo i promiješati. Džaba, nema od toga ništa, nego uzmi telefon i zovi humanitarni broj, odrekni se kafe, ovog onog i nadaj se, moli, šta god, da će takvih poput tebe biti još na hiljade i da će biti dovoljno. Jer radi se o životima, u tri lijepe! A nema u ovoj korumpiranoj, osakaćenoj i pokradenoj zemlji dovoljno ruku, ljudi materijalno obezbijeđenih da pomognu drugima. Mnoge to ni ne dotiče, mnogi to ni ne žele. Ne zamjeram im, vjerujte, jer ma kako grubo i surovo zvučalo – niko se ne liječi sms porukama, niti bi trebao! Ali, eto, imamo predsjednika, isprsiće se u pojedinačnim slučajevima, da pokaže svom narodu kako je velik, dobar, humanista. Ma kakva crna humanost kada živimo u humanitarnom društvu! Nažalost, većina, podjednako i oni koji piju urin dok štrajkuju, obilaze psihijatre, kljukaju se tabletama za smirenje, nezaposleni, kopači po kontejnerima, obezvrijeđeni, uniženi, sve te slomljene kategorije, isto kao i oni kojima je neko bolestan pa ko zna kako i od čega žive, naposljetku zaborave da živimo u humanitarnom društvu i opet veličaju velikog „humanistu“. S druge strane, čujem kako su u onom “nehumanom” dijelu u protekloj godini izdvojili milione za oboljele. Imaju izgleda neki plan i program, pretpostavljam da je riječ o Fondu solidarnosti u okviru Fonda zdravstva FBiH, oni koji se bave novinarstvom će znati i više detalja i tačan iznos. Ja to onako, samo kažem.
Dakle, humanost ćete naći kod iskrenih pojedinaca, divnih i voljni pomoći, kod onih “malih” a, osuđujte me ili ne, humanizam političara ne da uzimam sa rezervom nego im ništa ne vjerujem. Za tu vrstu povjerenja trebali bismo imati bolje stanje u zdravstvu, manje sumnjivih kredita, korupcije, nepotizma, ne bismo jeli našu verziju antoanetanskih kolača u vidu sušija, ne bi bilo toliko otkinutosti sa naših grbača da na kraju ni medicinski radnici ne mogu da se čestito liječe, a kamoli mi iz reda običnog puka. Ili, ako je stanje već takvo kakvo jeste i zdravstvo na klimavim nogama, onda bi se možda troškovi za liječenja dijelili na ravne časti. Ne znam kako se to radi u predsjedničkom kabinetu, koji kriterijumi se koriste za grudi koje su žene izgubile zbog karcinoma, a koji za najnevinija i najčistija bića? Odgovor, naravno, nemam, nisu mi davali adekvatne odgovore ni kada sam zvala za Kratkofil, kamoli za nešto ovako delikatno.
Šta nam preostaje? Meni iskrena nada i želja da će mala Sofija, unuka hrabre žene koju sam upoznala u sumornoj onkološkoj čekaonici, dobiti i novac i vrijeme. Da će pobijediti. I ne samo ona, nego svi oni tihi heroji koji vode najteže bitke. A jednog dana, ko zna, možda u izborima konačno pobijedimo mi, a ne oni. Iako sve više sumnjam da će se to dogoditi za mog vakta, kako je znala reći moja baka, ipak ću se osloniti na to da nada umire posljednja.
KOMENTARI