U Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu općenito, posebno je važan kult ličnosti. Već stotinama godina kao puki posmatrači svoje sudbine, redovno u pojedincima tražimo odgovornost za kolektivne uspjehe ili neuspjehe, sreće ili nesreće, bogastvo ili kokuzluk, mir ili rat…
Samo jedne od čak 13 kvalifikacija bile su uspješnu za Bosnu i Hercegovinu. Ako nastavimo takvim ritmom, svakih 20 godina igraćemo na Svjetskom ili Europskom prvenstvu. Tačnije, naredni put za 13 godina, 2034. godine. Nešto ne radimo dobro, definitivno.
U Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu općenito, posebno je važan kult ličnosti. Već stotinama godina kao puki posmatrači svoje sudbine, redovno u pojedincima tražimo odgovornost za kolektivne uspjehe ili neuspjehe, sreće ili nesreće, bogastvo ili kokuzluk, mir ili rat…
Zato što ne baš ne volimo pretjerano raditi, a ni truditi se da prođemo odličnim u školi, pa samim tim ni graditi organizacije i sisteme, nakon svakih kvalifikacija je glavno pitanje – “kome skinuti glavu”? Uz uvijek kriv Savez, najčešće jedini kandidat za to je bio selektor, a sada po prvi put javnost “na lomaču” želi dovesti i jednog fudbalera. Ne bilo kojeg, nego našeg najskupljeg igrača Miralema Pjanića.
Ivajlo Petev imao je nesreću da kvalifikacije igra u grupi sa pet ekipa, pa tako ostane bez sigurnih šest bodova protiv nekog San Marina, Andore, Gibraltara… Ipak, dovoljno da mu domaći mediji zbog najmanjeg broja osvojenih bodova etiketiraju najneuspješnije kvalifikacije reprezentacije ikad. Nomimalno tačno, realno baš i ne. Ali što neko napisa, “kad nam nije valjao Pape koji nas je odveo na Mundijal, kako će nam tek valjati Ivajlo”.
S druge strane neosporno je da je selektor u trenucima nezapamćenih pritisaka javnosti dobio i da još uvijek ima jaku podršku svlačionice, od kapitena Džeke koji je bio spreman povrijeđen zaigrati protiv Ukrajine, pa do svakog drugog igrača. Nezapamćeno je da su ga ključni igrači reprezentacije hvalili jednog selektora i njegov rad tokom cijelih kvalifikacija, ali i da su nakon posljednjih poraza od Ukrajine i Finske čak javno pred kamerama izrekli kako selektor nije kriv. Petev je taktičkim potezima, ali i emocijama, osvojio i povjerenje dobrog dijela navijača, pa je na Bilinom Polju u utorak dočekan aplauzima.
Selektora koji u kvalifikacijama ima samo jendu pobjedu je najlakše otjerati, no upitno je da li možemo dovesti boljeg i “zagrijanijeg”. Nasljednika bi mu se vrlo vjerovatno tražilo u prosječnim trenerima iz Srbije ili drugih država regiona. Čak i ako FS BiH preskoči pokoju biznis klasu u avionu i spavanje u hotelu sa pet zvjezdica, ili možda čak iznajmi svoju staru zgradu u centru Sarajeva, i dalje ne može dovesti trenere najveće klase čije se plate i obeštećenja mjere u milionskim iznosima. A upitno je i da li bi se i sa njima plasirali na veliko takmičenje, jer biti drugi u grupi a potrošiti dva miliona eura na trenera ili biti četvrti a potrošiti 10 puta manje nije isto.
S druge strane lepeza domaćih trenera upravo odražava sliku zakržljalosti bh. fudbala. Cijela Bosna i Hercegovina od rata na ovamo nije proizvela nijedno međunarodno uspješno trenersko ime. Vaha Halilhodžić i Vladimir Petković kao naša dva najveća trenera praktično su plodovi francuskog i švicarskog fudbala i njihovih trenerskih škola. Uz to njihov patriotizam ipak očigledno ne graniči sa ludilom, pa im ne pada napamet da se bez masne finansijske ponude spuste “u bosansko blato”.
U opšte sivilo, poneku iskru žarke boje su dodali Mersad Selimbegović koji uspješno radi u drugoj njemačkoj ligi, ali i Zlatan Bajramović koji također u “Cvajti” strpljivo gradi svoju trenersku karijeru. Upravo je Bajramović ove godine odbio Misimovićevu ponudu da se pridruži stručnom štabu BiH jer kako kaže još uvijek nije pravi trenutak, ali i otkrio da sanja da postane selektor BiH u trenutku kada bude trenerski sazrio za taj zadatak. U nešto jačim europskim ligama imamo još Mehu Kodru koji vodi švicarski drugoligaš Stade Lausanne. I u ovom trenutku lista tu prestaje.
Javnost kao spasitelja vidi Sergeja Barbareza. Dobar, pošten, harizmatičan i zasluženo obožavan do neba i nazad od svakog bh. patriote, godinama se nada selektorskoj funkciji. Možda bi se Barbarez baš i pokazao kao dobro rješenje, ali u državi u kojoj nas liječe doktori bez ikakve prakse, te vode ministri bez ikakvog iskustva u resoru, dovesti na mjesto selektora trenera bez ijednog jedinog dana iskustva čini se da bi bilo ipak previše. Ipak, između polovnih rješenja iz regiona, Barbarez bi i bez iskustva, sa svojom ljubavi i autoritetom, sigurno bio bolji izbor.
No da se vratimo u svlačionicu. Selektor Ivajlo Petev očigledno ima podršku Džeke i ostatka svlačionice, no to poštovanje, prema njemu i prema cijeloj reprezentaciji, dokazano kod svih pojedinaca ipak nije toliko da se u potpunosti predaju misiji reprezentacije. Sve dok se svi igrači u potpunosti ne daju interesu reprezentacije, kako se to radi npr. već decenijama u Hrvatskoj, BiH će se na veliko takmičenje plasirati svakih 20 godina, a možda i rijeđe.
Ipak igrači su uvijek bježali i ponovo će bježati ponekad u kafanu ili u zagrljaj ljepše polovine. Puno dublji problem imena selektora sa malo bodova ili mamurnog igrača, je pitanje (ne)razvijenosti bh. klubova, bez kojeg nema ni dugoročnog kvaliteta reprezentacije.
Na prste jedne ruke mogu se nabrojati kvalitetni sportski radnici u bh. klubovima čije je znanje i iskustvo na kakvom-takvom europskom nivou. U klubovima se često misli na lične interese, a ljudi na pozicije biraju po principu prijateljstva i veza. Dovoljno da se već u startu odbiju mnogi talentovani treneri, ali i igrači.
Bez obzira na sve probleme, te naravno na finansijsku krizu u većini bh. klubova, Bosna i Hercegovina još uvijek ima mnoge prijatelje u regionu i Europi, te još uvijek otvorena vrata mnogih klubova koji su spremni podijeliti znanje, ali i druge resurse sa trenerima i kolegama iz bh. klubova. Nedostaje inicijativa iz naših klubova, našeg saveza, ali i individualno od samih trenera koji kao da i nisu željni velikih karijera, uspjeha, pobjeda, imena zapisanog u vječnosti.
“Prvenstveno se mora povećati kvalitet i stručnost rada sa djeom od 6 do 12 godina. Nažalost izuzev nekoliko stvarno odličnih trenera u školama najvećih klubova, kvalitet rada sa djecom u BiH nije dobar. Dovoljno je pogledati da, mislim, nijedan igrač iz privatnih škola nije napravio profi ugovor sa klubom, izgube se nakon 15-te godine. FS BiH u saradnji sa klubovima mora raditi na tome da se kod igrača radi pravilno na razvoju komuninakcije, smisla za igru, tehnike, pa onda na kraju kondicije. Većina trenera samo radi na razvoju kondicije i tehnike i to u kasnijim godinama dođe na naplatu. Treba nam što više vrhunskih trenera kao predavača, da se pravi propaganda kvalitete u praktičnom i teorijskom trenerskom radu. Savez također treba zaštiti domaće trenere od nelojalne konkurencije, kako se to npr. radi u Francuskoj ili Njemačkoj. Time bi i treneri imali više vremena i prostora da sazriju. Pa evo uzmite za primjer FK Sarajevo, sve najveće uspjehe u klubu su napravili domaći treneri. Dakle, edukacija po europskim standardima i kontinuitet. Talenat nije upitan.“ rekao je nedavno za Reprezentacija.ba jedan od najboljih omladinskih bh. trenera Emir Karahmet.
Ne treba ići daleko, dovoljno je posjetiti hrvatske klubove, čija reprezentacija je viceprvak svjeta, a čiji gotovo svaki prvoligaš može prodati igrača na strano tržište za milionski iznos. Baš kada govorimo o Hrvatskoj, njihovo iskustvo pokazuje važnost infrastrukture. Nakon što je Hrvatski Nogometni Savez finansirao izgradnju niza novih terena prvoligašima, agenti iz Hrvatske procjenjuju kako je igračima iz domaćeg šampionata cijena porasla za 40%.
Bez boljeg rada u domaćim klubovima, uz sve manji broj igrača koje dobijamo iz dijaspore, reprezentacija BiH će sigurno stagnirati.
Kada je već riječ o igračkom kadru i kratkoročnim potezima, u narednim utakmicama reprezentaciju treba pojačati sa bekovima od kojih se puno očekuje – Amarom Dedićem iz Red Bull Salzburga i Jusufom Gazibegovićem iz Sturm Graza, igračima sa kojima bi naša 3-5-2 formacija mogla izgledati prilično bolje. BiH će u energiji sigurno dobiti i sa povratkom Muhameda Bešića koji će, ako nastavi sa trenutnim podizanjem forme, sigurno biti konkurentan u reprezentaciji u narednom ciklusu. Dugoročno, za nadati se kako će mlada reprezentacija BiH “ispaliti” još nekog kvalitetnog igrača, a puno se očekuje i od trenutno vrlo kvalitetne U19 reprezentacije BiH koja ima neke igrače za koje su se već zagrijali savezi Hrvatske i Srbije.
I šta sad? Pa prioritetno Savez treba finalizirati izgradnju obećanih terena. Klubovi moraju poraditi na većoj saradnji sa stranim klubovima i boljoj edukaciji trenera. Sami treneri moraju pokazati više ambicije i želje za boljom edukacijom u i van BiH, a uz sve to država mora smisliti način kako afirmisati razvoj omladinskog fudbala. I na kraju navijači moraju biti istinska podrška fudbalu, a ne koristiti fudbal i fudbalere za liječenje svojih frustracija.
A Petev i Pjanić? Imamo li bolje?
KOMENTARI