Proteklih mjeseci svjedočili smo velikom broju slučajeva monstruoznog ponašanja čovjeka prema životinjama Sanskog Mosta.
Zlostavljanje, iživljavanje, surovo ubijanje postaju svakodnevnica na koju obično reagujemo šutnjom, a rijetki napišu komentar ili označe ljutitim emotikonom objavu o novom ubistvu nedužnih, najslabijih stanovnika našeg grada. Osjećaj bespomoćnosti i razočarenja potraje do neke naredne, zanimljivije objave i idemo dalje sa svojim uobičajenim obavezama i aktivnostima, ne pamteći šta smo pročitali prije par sati, možda već i trenutaka.
A ti zlotvori su oko nas. Svaki od ovih koji su proteklih mjeseci ubijali, mučili, zlostavljali životinje – to su ljudi koje poznajemo, koje susrećemo svakog dana na našim ulicama. S nekim od tih monstruma, ili sa svakim od njih, jučer ste pili kafu u omiljenom kafiću. Čekali ste u pekari zajedno u redu za vrući kruh. Pustili ste ih preko reda u trgovini. Stali ste im na pješačkom i mahnuli im da pređu ulicu. Ili je to možda neko koga poznajete. Možda ste im otac. Ili sin. Ili kum. Možda je to vaš šef. Ili vaš uposlenik. Možda vaš bračni partner. Ili vaš ljubavnik.
Imaš li djecu, o nečovječe? O ti, koji si štence bacao u hladnu vodu, da svjetlost dana više ne ugledaju. Bog stvorio, kuja othranila od smeća koje je nakupila na ulici, a ti si im presudio? Jesi li bio moćan, silan, nedodirljiv? Dok si sakatio, dok si udarao štapom, dok si gledao kako štenetu oko izbijaš kojim se još ni nagledalo nije? Jesi li bio bitan tada? Ti si odlučivao o nečijoj sudbini, ti si birao između njegovog života i smrti. Imaš li djecu, nečovječe, pogani ljudska? Znaš li, sramoto ovog grada, da se zlo ne vrati nikad onom ko ga je učinio. Vrati se tamo gdje te najviše zaboli.
I zato večeras, kad legneš u svoju toplu postelju, ponosan što si svojim rukama uzeo život, zapitaj se, makar na tren, prije nego tim istim rukama zagrliš dijete, ili prigrliš ženu, zapitaj se, o nečovječe, da li bi te se tvoje dijete postidjelo da te je vidjelo dok si radio ono što si radio?
KOMENTARI