“Gledam stare fotografije, prisjećam se uspomena, kad ono na jednoj od njih i Hasan Salihamidžić. Igrali smo zajedno kao djeca u reprezentaciji”. Tako je razgovor za portal Reprezentacija.ba počeo Alen Mešanović (44). I dok danas o Brazzi pišu svi svjetski mediji kao o jednim od najzaslužnijih za uspjeh koji je Bayern napravio u Ligi šampiona, kroz život Mešanović je, s druge strane, išao ‘makadamom’.
Sa loptom je Mešanović bio na ti, znao je sve fudbalske tajne. Mamio je pljesak i uzdahe na svim terenima, najviše zbog lucidnih driblinga, lažnjaka, pasova, proigravanja i golova… Da se vjerovatno njegov život svodio na to danas bismo pričali o novom Safetu Sušiću, ali sudbina i život koji nije bio posve sportski spriječio ga je da to i postane.
Za njegov život izvan terena vežu se brojne priče i legende poput onih da je imao ljubavnicu u svakom gradu gdje je igrao, ili, recimo, da je volio kockarnice, kafane… Izmišljale su se i njegove izjave da bi se sve to dodatno začinilo. A on? Onako smiren kakav jeste samo je rukom odmahivao ne želeći se nikome pravdati.
“Ma, svašta se i pričalo i pisalo. Nisam ja to pratio. Ljudi bliski meni znaju šta je i kako je bilo, tako da… U životu treba biti zadovoljan. Ja smatram da sam svoj potencijal pristojno iskoristio. Jedini sam igrao za pet najvećih klubova u BiH, bilo je i mnogih drugih, mada to nije za pohvalu. Nije dobro kada je igrač ptica selica. Takva su vremena bila. Da danas mogu krenuti opet izabrao bih jedan klub i tu ostao do kraja”, kaže Mešanović na početku razgovora za portal Reprezentacija.ba.
Velež, Željezničar, Sarajevo, Sloboda, Čelik, Jedinstvo… Gdje je Mešanoviću bilo najljepše?
“Svaki period ima svoj neki pečat. Meni je nekako vrijeme provedeno u Tuzli bilo posebno u svakom smislu. To je moj klub, imao sam i imam poseban odnos sa ljudima koji vole Slobodu. I samo ime kluba lijepo zvuči, iako smo gubitnici desetljećima, ali i to ima svoju draž. Kada sam 2003. dolazio želio sam da potpišem ugovor do kraja karijere, da igram samo za taj klub, no splet okolnosti na kraju dovede me do toga da naprasno odem. Zbog toga možda danas i najviše žalim”, priznaje nam i dodaje:
“Ustvari ne smijem se zaustaviti samo na Slobodi. I period u Bihaću pamtim, ekipa je bila čudo, osvojili smo prvo mjesto u sezoni 1999/2000. Bodrilo nas je po 7.000 ljudi. Divota. I na zalasku karijere Željezničar koji je pomalo epska priča.”
A kad pominje tu epsku priču, ne izostavlja ni Amara Osima.
“Amar je doktor fudbala u ovoj državi. Najpragmatičniji, a složen na najjednostavniji način. On zna fudbal. Istina, nije imao puno ni izgubiti, malo je bilo kockanja, ali… Ako ćemo biti realni, ko bi sad doveo čovjeka u 34. godini koji je prethodno pauzirao 10 mjeseci zbog puknuća ahilove tetive. Niko!”
Kada je već pričao o Željezničaru, otkrio je i zašto je nakon jednog gola uzviknuo – Delvecchio.
“Haha, a vidim da to navijači pamte. To je ostalo još iz djetinstva. Kada sam kao dijete igrao s prijateljima ispred zgrade uvijek bismo nakon što zabijemo gol spomenuli nekog igrača koji naumpadne. U to vrijeme ja sam spominjao Panajotovića koji je igrao početkom 80-ih, pa Čopa iz Vinkovaca, Šmudla iz Osijeka. Kad se oduzme lopta moralo se kazati Bajro Župić i slično. Tako je na kraju došao i Delvecchio.”
U Mešanovićevo vrijeme nije bilo lako skrenuti pažnju, otići izvan granica BiH.
“Bilo je mnogo teže napraviti karijeru. Nije bilo ovih ‘svjetskih čuda’, iz tog razloga se manje i pratio fudbal. Da ne govorim o infrastrukturi, terenima, pa suđenju u tom vremenu. Dovoljno je spomenuti to da je u sezoni 1996/1997. samo jedan prenos bio u cijeloj sezoni. Imali smo najsporije terene u svijetu, ali dobro, barem je bilo neke romantike u tome.”
U mlađim danima bio je kapiten Salihamidžiću koji mu se divio kao i sva djeca koja su devedesetih godina učila prve fudbalske tajne.
“Hasan i ja smo odrasili zajedno. Igrali smo u tim mlađim repezentativnim selekcijama, bila je to sjajna generacija koju su osim njega činili još Mulalić, Đurić, Mišković, Pelić… Plasirali smo se i na Europsko prvenstvo izbacivši ZND (op.a, bivši Sovjetski savez). I tada se moglo naslutiti da će Hasan napraviti baš dobru karijeru jer je i kao dječak imao vrhunski posjed lopte, taj zadnji pas. Poslije su ga ‘Švabe’ profilirale u još boljeg majstora. “
Zna Mešanović još neke igrače koji su “morali” napraviti veće karijere.
“Ima dosta igrača koji su bili pravi, koji su bili predodređeni za velike karijere, ali zbog raznih okolnosti na kraju nisu uspjeli. Zajedno u reprezentaciji bio sam i sa Almedinom Hotom koji je imao lijepu karijeru, ali, kažem, po kvalitetu je mogao još mnogo više. Pa, zatim Omer Joldić, Ervin Smailagić, Vahidin Čahtarević…”
Mešanović danas…
“Živim u Banovićima, vratio sam se kući u kasnu jesen 2015. godine. Završila se karijera, pozavršavale su se neke druge stvari i na kraju kao što to i treba da bude – domu svom. U slobodno vrijeme obično šetam po obližnjem Konjuhu, penzionerski.”
Jedno vrijeme je radio i kao trener. Posebno su ga voljeli igrači u Podgrmeču iz Sanskog Mosta.
“U trenerske vode sam uplovio i isplovio. Nemam ambicije nikakve, nije mi ćejf to. Kada već pominjete Podgrmeč, imao sam stvarno odličan odnos sa navijačima i igračima. Momci su bili čudo, baš je to bila ljubav. A uprava? Haha, dijametralno suprotna od igrača i navijača. Zaustavit ću se na tome.”
Kaže nam i kako čita knjige.
“Čita se već desetljećima. Dođu periodu kad je malo teže, kad mozak ne prima informacije… U posljednje vrijeme čitam djela Bekima Sejranovića, uživam i u kazivanju Darija Džamonje. Čita se, mora se čitati.”
U priči o fudbalerima uvijek se potenciraju automobili. Mešanović nema ni vozačku.
“Gubiti epitet idealnog suvozača, nema potrebe. Sve se može stići. Maksimalno usporavam život.”
I Mešanovićev sin Hamza je također u fudbalskim vodama.
“Hamza je odlično krenuo, debitovao je za Velež već sa 17 godina, ali splet čudnih okolnosti i povreda doveli su ga do toga da faktički kreće od nule. Mlad je, zdrav i ne sumnjam da će napraviti maksimum. Smjernice i savjete u fudbalu mu inače ne dajem, ima trenere koji ga usmjeravaju. Nisam od onih roditelja što se treneri žale na njih. Imam također i sina Tarika koji je odličan igrač PES-a, dominira u krajiškim krajevima. Svi su u fudbalu na neki način”, kroz smiješak je dodao Mešanović na kraju razgovora za Reprezentacija.ba.
Mešanović je u igračkoj karijeri nastupao za Velež, Radnički iz Lukavca, Jedinstvo iz Bihaća, tuzlansku Slobodu, Čelik, Sarajevo, Željezničar, Posušje, Krško, Hrvatski Dragovoljac, Erzurum te Jedinstvo iz Brčkog. Za našu A selekciju odigrao je dva susreta i to 1997. godine protiv Tunisa i Jordana.
(Reprezentacija.ba)
KOMENTARI