Sjećate li se Safeta Nadarevića (39)? Godinama je ovaj pouzdani defanzivac činio bedem naše odbrane zajedno sa Emirom Spahićem i zbog borbenosti nosio poseban status među navijačima.
O Nadareviću ćete danas rijetko šta pročitati. Nakon što je jedno vrijeme radio kao trener u Jedinstvu iz Bihaća potpuno se povukao, mir je našao u selu Polje nedaleko od Cazina, a u slobodno vrijeme, za svoju dušu, ide i u lov koji je uz nogomet njegova velika strast.
Dok je sa sjetom gledao u retrovizor i prebirao po uspomenama, Nadarević je u razgovoru za portal Reprezentacija.baistakao da je više nego ponosan s onim što je dosad napravio u karijeri i da to za njega ravno igranju u velikoj Barceloni. Zna Nadarević odakle je krenuo i šta znači nemati…
“Jedinstvo, Sarajevo, Zagreb, Eskišehirspor… Neko ko ne zna moj put će reći prosječna karijera, ali za mene je ovo kao da sam igrao u Barceloni. Sve što sam napravio je isključivo plod mog rada, mukotrpnog, a zahvalu dugujem ocu i majci te supruzi koja mi je uz njih bila velika podrška. Kad se samo sjetim koliko su me ponižavali neki. Pojedini treneri u Krajini su me gurali često u stranu, htjeli da idem na posudbe u okolna sela, mada to je tako kada nemaš nekoga ‘jakog’ iza leđa. Ja sam dolazio iz radničke porodice. Moj otac je radio u Sloveniji kako bismo mi imali za život, nismo bili gladni ni žedni, ali nije sada bilo ni nekog luksuza”, priča nam Nadarević svoju priču.
Profesionalne konture Nadarevićeva karijera je dobila u Bihaću. Nakon epizode u Jedinstvu slijedi selidba na Koševo.
“U Jedinstvu mi je bilo prelijepo. Predsjednik kluba je bio Hamdija Abdić Tigar koji mi je kasnije kroz karijeru mnogo pomogao i zahvalan sam mu na tome. Kasnije kada sam otišao iz Jedinstva bila je opcija da idem u Maribor, pa Osijek, ali na kraju sudbina je htjela da karijeru nastavim u Sarajevu. S Predragom Pašićem sam sjeo za stol i za kratko vrijeme se dogovorio. Igrati Sarajevu ili Željezničaru je za svako dijete san u BiH, ipak su to naša dva najveća kluba, tako da sam ja baš uživao i bio ponosan što nosim bordo dres u tom periodu. Tamo sam se zadržao dvije i pol godine, trener mi je bio Husref Musemić kojeg pamtim samo po dobrom, jer kod njega nije bilo maminih i babinih. Igrao je onaj ko zasluži.”
Zbog svoje požrtvovanosti od strane navijača je dobio nagradu ‘Ismir Pintol’.
“Bilo je to vrijeme kada mu je supruga bila trudna, a iz zahvale prema navijačima na kraju sam upravo svom sinu dao ime Ismir”, prisjeća se Nadarević i dodaje kako u to vrijeme kao igrač nisi mogao mnogo zaraditi u BiH. Igralo se da se dokažeš, da ideš dalje.
Turci htjeli Mensura, dobili Safeta
Iz Sarajeva je Nadarević otišao u HNL, u Zagreb, a potom u Tursku gdje je unovčio sav rad i trud. Igrama u Turskoj postao je i standardan reprezentativac Bosne i Hercegovine.
“I u Zagrebu je bilo lijepo, tri puta su me birali u najbolju momčad sezone, a to mi je na kraju i donijelo transfer o kojem sam sanjao. Eskišehirspor koji je tad tek ušao u Superligu došao je u Zagreb s namjerom da gleda Mensura Mujdžu, a na kraju izabrali su upravo mene. Praktički sam sebi sam završio transfer. Tamo je bilo neopisivo. Kada sam tek došao mislio sam da čekaju neku zvijezdu, a ne mene, jer je skoro 5.000 navijača bilo na aerodromu, televizijske ekipe… Tad su kroz glavu prolazili svi oni teški trenuci koje sam doživio u životu. Patnja se isplatila.”
Malo je nedostajalo i da Nadarević završi u engleskoj Premier ligi. Željeli su ga Bolton i Stoke City.
“Taj Bolton je bio završen, već su me najavili engleski novinari. Mislio sam da je to to. Ali, u nogometu je nekada potrebno imati i sreće. Meni je problem bio taj što se u Boltonu u međuvremenu promijenio sportski direktor, pa trener i na kraju cijela ta priča je pala u vodu. Slično je bilo i za Stoke City, ali i za Anderlecht u kojem sam također bio zamalo završio. Bog je tako htio i nemam razloga da budem nezadovoljan. Ponavljam opet, sretan sam kao da sam bio u Barceloni.”
Za reprezentaciju i poginuti ako treba
Prvu službenu utakmicu za reprezentaciju je odigrao 2007. godine protiv Norveške. Povrijeđen.
“U reprezentaciji sam najviše igrao dok je selektor bio Ćiro Blažević, no dobijao sam pozive i ranije. Posebno pamtim utakmicu protiv Norveške kada nas je vodio Fuad Muzurović i kada nisam smio reći da sam povrijeđen. Na zagrijavanju sam doslovno povraćao krv, ali kako da kažem, ko zna da li ću više ikada dobiti šansu. A znam da mi to može promijeniti tok karijere. Za mene je reprezentacija bila nešto posebno, igrao bih i po cijenu da, ne daj Bože, poginem. Eto… Šta ti vrijedi ako si igrao ovdje ili ondje ako nisi bio reprezentativac. To je nešto posebno.”
Nije bilo teško pogoditi kojeg selektora posebno izdvaja.
“Ćiro je najzaslužniji za sve lijepe stvari koje smo doživjeli. On mi je bio trener u Zagrebu i znao je dobro kakav sam igrač, vjerovao mi je mnogo, jer je bio siguran da ga neću izdati. Napravio je pravu klapu, neki igrači su i danas glavni u reprezentaciji. Bilo je, naravno, i stvari kojih se nerado prisjećam i koje se vežu za Sušićevo vrijeme. Glupo će zvučati, ali on je meni uništio život, moju ljubav prema reprezentaciji. Želio sam da na lijep način završim tu svoju priču, no on je u medije servirao priču da se neću da odazovem na poziv. Očito su prostor trebali dobiti igrači koje su u reprezentaciju dovodili on i brat. Nisam samo ja doživio nepravdu, znate i sami šta se desilo Ibričiću u Brazilu.”
U centru pažnje bh. javnosti Nadarević se našao i 2013. godine kada je trebao potpisati za Željezničar. O tom klubu ima visoko mišljenje, ali problem je jer je ranije igrao za – Sarajevo.
“To mi je velika greška, najlošiji potez. Nisam smio to napraviti navijačima Sarajeva, ipak je Željezničar njihov najveći rival i ružno je što sam prešao preko svih lijepih stvari koje sam doživio na Koševu. Poslije svih stvari koje su se izdešavale na kraju sam odlučio ostati od toga jer nisam želio da pati porodica. Zamislite, sutra mi dijete ide u Sarajevo u školu i da tamo neko dobacuje nešto zbog toga što sam ja otišao u Željezničar. Nema potrebe. Tada sam bio izgubio volju za nogometom, od reprezentacije sam se udaljio i pitao sam se ima li smisla uopšte još igrati, ali na kraju odlučio sam pomoći Jedinstvu.”
U Jedinstvu je Nadarević kasnije i počeo svoju trenersku karijeru.
“Spasio sam Jedinstvo od ispadanja. Na polusezoni smo imali šest bodova, gotovo niko nije želio da se prihvati posla, ali na nagovor gradonačelnika i ljudi koji su bili u klubu pristao sam i na kraju uspio. Očekivao sam da će to biti jedan projekat od nekoliko godina, da ćemo uspjeti vratiti Jedinstvo tamo gdje i pripada, no stvari su se u klubu promijenile i ja sam postao bivši. Na moje mjesto je došao neko drugi. Zbog takvih poteza Jedinstvo danas i jeste u ovakvoj situaciji. Klub jedino ima budućnost sada kada se vratio Hamdija Abdić Tigar.”
Ostao je Nadarević u nogometu i dalje. Posao je dobio u omladinskom pogonu Krajine iz Cazina u kojem su i njegovi sinovi.
“Dugo sam u nogometu i znam kada je neko talentovan. U sinovima vidim ono nešto, inače u suprotnom ne bih ni ulagao toliko u njih, ali samo dragi Bog zna hoće li na kraju uspjeti. Ne želim im stavljati pritisak. Vidim da vole to, ali bez rada talenat propada.”
Danas je Nadarević i – lovac.
“Nekome je to možda smiješno, ali ja sam od djetinstva u tome, od svoje desete godine. U šumi napunim baterije uz dobro društvo. Bolje i to nego da sam po kafanama. Imam inače i lovačke pse koji su obučeni za hvatanje divljih svinja, to je obično ono što lovim, mada to ne konzumiram. To je inače težak lov, opasan, pa mi daje neku vrstu izazova”, objasnio je Nadarević na kraju.
Nadarević je u karijeri igrao za Krajinu Cazin, Jedinstvo, Sarajevo, Zagreb i Eskisehirspor. Za BiH je igrao 30 puta. Debitovao je protiv Bahreina 2001. godine, a posljednji put igrao 2010. godine protiv Francuske na Koševu (0:2).
KOMENTARI