Cijeli život Ismet Kurtović živi glazbu. U svijet nota ušao je učeći svirati flautu u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu, ali je svoj glazbeni izričaj pronašao u rock ‘n’ rollu te postao prepoznatljivo ime na hrvatskoj i bivšoj jugoslavenskoj glazbenoj sceni. Jedan je od osnivača rock grupe Drugi način i kompletan je glazbenik: svira nekoliko instrumenata, pjeva i sklada. Posljednjih 28 godina vodi ženski zbor Bulbuli koji pjeva sevdalinku, bosansku etno glazbu i djeluje u okviru bošnjačke nacionalne manjine u Zagrebu. Kurtović radi i na drugim projektima, a ima pripremljene i materijale za studijsko snimanje.
Koja je vaša uloga u zboru Bulbuli?
-Ja sam ‘katica za sve’, vodim zbor, dirigiram, skladam, organiziram nastupe, producent sam, aranžer… Osnovao sam Bulbuli prije 28 godina, početkom ove godine slavili smo 28. rođendan koncertom u KD Vatroslav Lisinski. U zboru su četiri gospođe koje su sa mnom sve ove godine tijekom kojih su se generacije mijenjale. Zbor ima 22 dvije sjajne pjevačice koje su uvijek tu kad treba nešto. Ima nešto u toj ekipi, ne znam kako bih to nazvao, možda – inat. Kad su neke stvari vezane za Bosnu – onda su one tu. Imamo dva albuma, prvi je snimljen prije petnaestak godina i nazvali smo ga Bulbuli, što znači ptica pjevica ili slavuj. Omot je napravio Igor Kordej, koji je radio sa mnom još u Drugom načinu, a sjajan je crtač. Drugi album je Hasanagin sevdah, a snimili smo ga prije nekoliko godina.
Što još radite osim što vodite Bulbuli?
-Bavim se glazbom za sebe. Nažalost, nisam u nekoj situaciji da cijelo vrijeme sanjam da ponovno uđem u studio. Riječ sanjam baš odgovara. Išao bih u studio nešto novo napraviti s obzirom da sam puno moje glazbe snimio s raznoraznim tekstopiscima, ali nisam komercijalan i to je problem. Svirao sam s raznim grupama, osnovao sam Drugi način… Moji projekti su i zbor Arabeska zagrebačke džamije, njih sam osnovao i vodio petnaest godina i izdao nekoliko albuma. Tu je i dječji zbor Pahuljice, bio sam dva puta nominiran za Porin, a jednom sam ušao u uži izbor… Cijelo vrijeme nešto objavljujem, snimam…
Kako se razvijala vaša glazbena karijera?
-Svirao sam u nekoliko grupa, a neke sam i osnovao – Nove akorde koji su poslije postali grupa Drugi način. Za naš prvi album koji je nosio naziv grupe napravio sam pjesme Stari grad, Lile su kiše, Carstvo samoće i Na mom dlanu. Nakon razlaza s Drugim načinom, objavio sam album Nepočin. Radio sam songove za kazališne predstave, u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, za televiziju. S grupom Oko, nisam smio koristiti ime Drugi način koje su mi ukrali, objavio sam album Sakrij se u mene. I evo sad, nakon 48 godina pojavio se čovjek koji želi napraviti reizdanje albuma Svijet po kojem gazim koji nije bio komercijalan. Sa mnom je na njemu radio Gojko Bjelac, pokojni je, a bili smo fantastičan tandem. S njim sam puno radio po kazalištima, skladao sam a on je pisao tekstove za moj prvi album, za pjesme Stari grad i Lile su kiše koje su neki glazbeni kritičari uvrstili u pet najboljih balada u bivšem jugoslavenskom roku.
Možete li živjeti od glazbe?
-Teško. Da nisam imao ženu kakvu sam imao, bila je defektologica, umrla je prije pet godina, vjerojatno bih morao okrenuti ploču. Nas dvoje bili smo bliski i to je funkcioniralo. Zarađivao sam stihijski kako muzičari zarađuju pa smo, kad nisam imao prihoda, njenom plaćom pokrivali troškove.
Jeste li član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika?
-Jesam, bio sam član petnaest godina prije nego što sam otišao u mirovinu. Imao sam 42,5 godina staža, ali visina mirovine je poražavajuća. Smirio sam se tek kad sam se sjetio da je isti problem s mirovinom doživio i Arsen Dedić.
Otkud ste došli u Zagreb?
-Iz Sanskog Mosta u BiH došao sam u Zagreb radi glazbenog obrazovanja. U mojem gradu nije bilo glazbene škole, najbliža je bila u Banja Luci, ali tamo nisam želio ići.
Što ste kao pripadnik bošnjačke nacionalne manjine napravili za Bošnjake?
-U ratu 1992. skladao sam pjesmu Mojoj dragoj BiH i snimio je s BiH band aidom s ljudima iz BiH do kojih sam tada mogao doći. Ali sve je napravljeno u Zagrebu od glazbe, teksta, studijskog snimanja do spota. To je neslužbena bosanska himna i pjesma koja se vrti do iznemoglosti. Rade od nje što god hoće, nitko me ništa ne pita niti plaća autorska prava.
Jeste li zadovoljni ovim što ste postigli u karijeri?
-Nisam. Nikad nisam zadovoljan.
Što su bili vaši snovi, a kakva je stvarnost?
-Meni najviše fali to što sam bendu koji sam najviše volio Drugom načinu posvetio pola života, a malo smo toga snimili zahvaljujući nesporazumima, ljubomori i na kraju krađi imena, i što nismo ostavili malo veći opus a postojao je i bio spreman za snimanje. Umoran sam od prepričavanja, ali neki ljudi to znaju i cijene. Prije dva mjeseca jedan beogradski kritičar napisao je osvrt u kojem je mene nazvao pjevačem magije u toj grupi. To je jako lijepa stvar kad netko nakon svih ti silnih godina takvo nešto napiše. Žao mi je glazbe koju sam radio po kazalištu a koju nisam sačuvao. Dok sam bio u vojsci dvije godine pisao sam songove u beogradskom pozorištu Dvorište i dobili smo nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za predstavu Vrati mi moje krpice, ja ću tebi tvoje… Sačuvao sam vrlo malo onoga što sam napravio.
Pripremate li nove projekte?
-Dio sam grupe ZEFIR, čiji su članovi još Sead Alić i Enes Kišević, i radimo pjesme i poeziju. Dosad smo tri napravili, jedna od njih je pjesma Posljednje pismo iz Bišćana o pokolju Bošnjaka 1992. u Prijedoru. Okupiran sam zborom Bulbuli i problemima koje imamo s nedostatkom radnog prostora. Nemamo krov nad glavom za vježbanje niti bilo kakvu drugu potporu. Pomažu mi Salih Huremović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije, i Armin Hodžić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Da nije njihove pomoći ne bismo opstali. Dobrotu im vraćamo nastupima na događajima koje organiziraju.
KOMENTARI