Minuti su prolazili sporo kao vječnost. Od osam ujutru do dva popodne stajali smo s roditeljima učenika, koji su pred školom molili policiju i bilo koga ko se pojavi na ulazu, na kapiji, da im kažu kako su im djeca i gdje se nalaze, ali nikakve informacije nisu dobijali, a onda je jedna majka pogledala u telefon i sa vajber grupe saznala da njeno dijete nije više živo. Nikad ništa tužnije i strašnije nismo doživjeli, pričaju za Nova.rs Žana Bulajić i Đura Svilar, novinari televizije Nova S, koji su svjedočili užasu kroz koji su prolazili roditelji đaka Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” na Vračaru, nakon pucnjave u kojoj je trinaestogodišnji Kosta K. oduzeo devet života.
Kao što nalaže praksa novinarske profesije, novinari su pokušali da razgovaraju s ljudima koji su se našli na licu mjesta, među njima je bilo najviše roditelja, ali njima nije bilo do priče.
Molili su policiju i svakoga ko bi se pojavio ispred ulaznih vrata škole da im kažu gdje su im djeca. Policija ih je pozivala i kako je koje dijete izlazilo iz zgrade, tako su ih spajali s roditeljima, koji su pristizali u sve većem broju, a niko od njih nije imao nikakve informacije. U medijima, na društvenim mrežama, a najviše putem viber grupa, roditelji su dobijali djelimične vijesti, a to je nešto najgore za porodicu, da ne mogu da stupe u kontakt sa svojim djetetom. Kroz glavu im je, prolazio najgori scenarij, a onda opet pokušate da se umirite, pa kažete sebi: ‘Dobro, dijete se ne javlja, možda je samo ispustilo telefon ili ga ne čuje u ovom haosu’“, priča Žana.
“Ljudi koji rade u školi odlično su se snašli, iako oni nisu obučeni za ovakve situacije. U jednom trenutku učiteljice, nastavnici, izlazili su s grupama djece i vodili ih što dalje od škole. Momci koji rade u obližnjim kafićima i prodavnicama, rekli su nam kako su nastavnice izvodile djecu napolje, u park, neki su govorili da je u pitanju igra, vježba, samo da ih evakuišu što prije i što bezbolnije. Onda nam je jedan momak iz komšiluka ispričao, kako je nastavnica, blijeda kao kreč, s đaka izašla, pa se osvrnula i viknula: ‘Unutra još ima djece‘, okrenula se i pojurila nazad da i njih izvede. Momci koji rade u okolnim lokalima bili su u šoku, jer znaju svu tu djecu, pa ni oni nisu mogli da se smire”, priča Žana.
Roditelji nisu imali nikakve zvanične informacije, samo su gledali u telefone čekajući da zazvone i da s druge strane čuju glasić svog djeteta.
“Stres, panika i strah osjećao se u vazduhu, a svaki minut trajao je vječno. Trajalo je predugo. Pored nas je stajala jedna majka, koja je više za sebe izgovorila: ‘Ne javlja mi se dijete’. Ona nije znala u trenutku da li da čeka ispred ili da ide u bolnicu da je tamo traži. Neko vrijeme niko nije izlazio da pita roditelje za podatke o djeci, da im pomogne i informiše ih. Roditelji su dotrčavali sa svih strana. Agonija onih koji čekaju da saznaju šta im je s djetetom bila je jeziva.
Bespomoćnost ih je izjedala. Jedan otac vikao je: ’Molim vas, recite mi, šta mi je s djetetom?!’. Kasnije su iz policije sporadično pitali ljude u koji razred im idu djeca, kako se zovu i slično. Roditelji su se zaustavljali ispred ulaza i čekali. Ona majka je onda ušla u kafić pored škole, za njom je ušao i kolega Svilar. Shvatio je u jednom trenutku da je pročitala na viber grupi da joj je dijete ubijeno. Ovo je nešto najgore što sam doživjela i čini mi se da i dalje nismo svjesni razmjera ovog užasa, naglašava Žana.
Imala sam utisak da vrijeme stoji, da su svi ti ljudi oko mene prepušteni sami sebi, kaže ona.
“Tog jutra poslali su dijete u školu, koja treba da je neka vrsta ‘sigurne kuće’, a dan se pretvorio u pakao u kojem su samo satima stajali i čekali svoju djecu, ne znajući da li će ih i dočekati”.
Od kada radim ovaj posao ovo je bio možda i najteži zadatak koji sam imao, priča novinar Đuro Svilar.
“U kafić u kojem sam punio mobilni telefon ušla je majka, koja je čekala vijesti i onda je u jednom momentu na Vajber grupi dobila informaciju da je dijete umrlo. Ja sam se zatekao pored nje. Punim telefon i zakovan sam za zid, gledam nju koja se trese i pada. Tu sam se raspao i rasplakao, nisam mogao da dođem sebi barem pola sata. I ja sam roditelj, a svakom je ovo moglo da se desi. U tom trenutku viber je, nažalost, bio jedini izvor informacija koje su roditelji dobijali o svojoj djeci, a neki su tim putem dobili i najcrnje vijesti. Šta drugo reći, poslije svega čemu smo svjedočili, osim da ostaje vječna muka i nevjerica da je ovako nešto uopšte moguće”.
Roditelji satima nisu dobijali nikakve informacije o svojoj djeci, a Ministarstvo unutrašnjih poslova oglasilo se tek oko podne, puna četiri sata nakon napada.
Naime, MUP je pozvao roditelje da se jave u Policijsku stanicu Vračar.
“Roditelji koji nisu još uvijek stupili u kontakt sa svojom djecom neka se jave u prostorije Policijske stanice Vračar, u Ulici Radoslava Grujića 14 (bivša Božidara Adžije)”, stajalo je u saopštenju iz MUP-a.
“U svemu ovome najveća tragedija je što su roditelji masovno s viber grupa i iz medija saznali da su im djeca teško povrijeđena ili poginula. Saopštenje MUP-a pojavilo se tek oko podne, kad su već objavljene sve informacije o povrijeđenima, o situaciji, o stradalima. Od roditelja, koji su bili van sebe od muke i bola, očekivali su da dolaze u Božidara Adžije da bi se raspitali o djeci, čak ni broj telefona nisu ostavili za informacije, potpuno neshvatljivo ponašanje. Trebalo bi da ljudi u MUP-u budu oni koji su najbolje organizovani u ovakvim vanrednim i po život opasnim situacijama”, zaključuje Bulajić.
Podsjetimo, maloljetnik, 14-godišnji učenik Kosta K., izvršio je krvavi napad na školu Vladislava Ribnikara u Beogradu, koju je i sam pohađao, a u nezapamćenom masakru poginulo je, prema posljednjim informacijama, čak devet osoba.
Ubijen je zaštitar škole, kao i osmero učenika, a još je više osoba, među kojima je i nastavnica historije, povrijeđeno.
KOMENTARI