U nju sam utkala najljepše od sebe. I zlatne joj ukosnice stavljala u kose. Mirisala uvijek kao svježe ubrani jorgovan. Ona. Moja kći. I djevojkom postala. Siročetom bila. Bez oca. I u momka se lijepog i čestitog zagledala. A begenisao i on nju. I htio da za ženu uzme moju Ružu. Ali ne daše. Tetke i nene njegove. Ni mati a ni otac.
“Ruža mi u kuću neće! Za našeg Mustafu drugu ćemo naći. Našeg soja i roda.”
A Ruža moja ni roda imala nije. Ni oca.
Mustafa se razbolio. Od ljubavi silne. Pobjegao bi on sa svojom Ružom, ali gdje nema: Rat!
S nenom njegovom razgovarala sam, da dozvole djeci da se uzmu.
“Neka ih i u mojoj kući. Prostrana i velika. Dat ću im sprat. Samo nek nam ne vehnu djeca.”
Teško mi pri srcu bilo što sam to govorila, jer tražili su i drugi momci ruku moje kćeri. Ali ona samo hoće svoga Mustafu.
“Neće mi u kuću. Eto. Samo Ružom što se zove, neće.”, otac mu ljutito govorio.
Mi ostali šutjeli.
Bol raspara srce i riječi oćutane izustih:
“A da se Pelin zove? Pelinom da se zove, onda bi je snahom učinili? Samo jer je istog roda i soja?”
Svi su šutjeli.
Sutradan napraviše ogromnu svadbu. Unatoč ratu. Pucalo se sa svih strana. Po običaju sve: i svadbe i ratovi.
KOMENTARI