„Ali me nervira što rijetko svira, u imeniku nemam nikog…“ nastavlja se u pjesmi čiji zvuci dopiru s mog radija dok se vozim po ulicama jedinog grada.
Nemam alternativu, nemam drugi dom. Ovdje je bilo i jeste sve moje. (najava)
Razmišljam o društvenim mrežama i njihovoj sveprisutnosti posljednjih godina. Roditelj djetetu ne mora dati marku za sendvič, ali ako mu ne kupi fensi-šmensi mobitel, mogao bi biti ozbiljno procijenjen kao nemaran i loš roditelj, koji ne voli svoje dijete i ne omogućava mu ono neophodno za život i normalno funkcioniranje – ne omogućava mu da se iz mase izdvoji cijenom na etiketi stvari koje nosi.
Društvene mreže nam diktiraju koliko vrijedimo. Postoji brojčana vrijednost koja predstavlja sve naše vrijednosti, sve što jesmo, želimo i možemo biti. „Koliko si lajkova dobio?“, pitanje je koje se podrazumijeva u svakom društvu, svakom korisniku društvene mreže, za svaku objavu koju postavi na svoj zid da se pohvali ili pojada svojim virtuelnim prijateljima.
Postoje različiti interesi zašto neko odluči napraviti profil na društvenoj mreži i ponuditi javnosti svoju intimu. Sve naše statuse, pjesme, misli, aktivnosti,…nisu dostupne samo nama bliskim osobama nego i svakom koga imamo na svojoj listi, ali i onima koje imaju ovi s naše liste…
Otvaramo srce nepoznatima, praznimo um i ubjeđujemo sebe da smo voljeni, prihvaćeni i vrijedni ako „nakupimo“ koji lajk. Ratujemo s izmišljenim neprijateljima, pretvaramo se da smo jadni, ugroženi, tužni, samo da dobijemo još jedan lajk, još jedan komentar.
Pritom, rijetko ko se zapita kakvi nam to ljudi lajkaju našu nesreću, našu žalopojku kako smo sami protiv svih, neshvaćeni, odbačeni. Da li je to neko ko iskreno suosjeća s nama ili neko ko nas žali ili neko ko se ismijava nama i našem bolu, stvarnom ili imaginarnom. Ko to nama „baci“ lajk i ubijedi nas da se slaže s nama, a onda nam se smije iza leđa i naziva nas ludima, poremećenima, bolesnima?
Fotografiše naše objave i koristi ih kao još neispričan vic, tapše nas po ramenu, a onda prenese dalje šta smo, u nervnom rastrojstvu, pisali i objavljivali. Smijemo li i zašto vjerovati lajkovima? Da li su oni pravi odraz naše vrijednosti i pokazuju li broj onih koji nas podržavaju ili pak broj onih koje smo uvjerili u svoje ludilo?
Podešavam pjesmu na repeat. „Ali me nervira što rijetko svira, u imeniku nemam nikog…“ Kad sklopiš oči, ko ti čuva san?
KOMENTARI