instant fap

Kada se jedan hljeb dijelio na 24 čovjeka

Manjača, brdski plato nadomak Banjoj Luci, sramna je mrlja na savjesti Bosanske krajine. Nalazi se na dijelu teritorije entiteta Republika Srpska, ali ipak u državi Bosni i Hercegovini, iako nije oduvijek bilo tako.

Prije dvadeset godina logoraši su na silu naučili i ne zaboravljaju lekciju. Tadašnji logoraš Hakija Islamagić bio je izveden po svoju porciju batina, bez posebnog razloga su ga tukli kundacima od pušaka, vojničkim čizmama, kočevima…
Zatim bi napravili pauzu, natjerali ga da ljubi zemlju i pitali bi ga čiju zemlju ljubi. Hakija bi rekao “Vašu, četničku!”, što bi uvrijedilo zlotvore, pa bi ga opet osuli batinama. Na ponovljeno pitanje čiju zemlju ljubi, jadni Hakija bi opet pogađao “Vašu, jugoslovensku!”. I opet im se ne bi svidio odgovor te bi ga još jače izbatinali, te po treći put pitali čiju zemlju ljubi.

Zaborava nema

Iz okrvavljenih usta i razbijenih zuba konačno bi se oteo tačan odgovor “Ljubim srpsku zemlju, živa vam i zdrava bila!”, te se oni trijumfalno obveseliše tačnom odgovoru ostavivši jedva živog Hakiju, uz prijetnju logorašima da nikad ne zaborave.
A zaboraviti ne mogu sve i da hoće. Ove subote obilježeno je 20 godina otkako je Crveni križ došao na Manjaču, popisao logoraše, a čime je zaustavljena njihova likvidacija i čime je počeo proces njihovog puštanja u neutralne zemlje.
Na putu do Manjače, odmah po ulasku u RS, stoji velika tabla sa krstom i četiri S, te dvoglavim orlom na kojoj piše “Dobrodošli u Republiku Srpsku”. Ne u zemlju četničku, niti pokrajinu jugoslovensku, nego srpsku.

Logor Manjača prvobitno je osnovala JNA tokom rata u Hrvatskoj, kako bi u njega zatvorila nekoliko stotina hrvatskih ratnih zarobljenika. Bošnjacima i Hrvatima u Bosanskoj krajini to se nije sviđalo, kao ni vojni konvoji koji su sa četničkim simbolima kroz njihove krajeve prolazili na ratišta u Hrvatskoj, najčešće za Vukovar, Orašje, ali i Kupres.

Kada je rat izbio i u Bosni i Hercegovini, a stanovnici okolnih gradova nisu ni slutili da je Manjača namijenjena i njima, svaki viđeniji, obrazovaniji, samosvjesni i patriotski orijentisani Bosanac, ukoliko nije pobjegao ili bio ubijen, završio je u logoru.
Procjenjuje se da je kroz Manjaču prošlo blizu osam hiljada Prijedorčana, Sanjana, Kotorvarošana, Banjalučana, Ključana i drugih, a u samom logoru je ubijeno oko 50 njih. U obližnjim masovnim grobnicama, gdje su zlotvori bacali tijela, ekshumirano je više od 500 osoba, od kojih su veći broj bile žrtve torture na Manjači ili oni koji su tamo bili upućeni, ali u nju nikad nisu stigli. No od svega je glad bila najgora, smatraju logoraši, jer smrt je jedna, ma kako brutalna bila, dok glad ima hiljade lica, stotine teških noći i dana.

Zrna kukuruza

– Najljepša poslastica koju sam ikad pojeo na Manjači bila su suha zrna kukuruza. Uporedio bih to danas sa gurabijom, ispričao nam je Sabahudin Eljezović iz Prijedora.

Iznad trećeg logora bilo je skladište kukuruza, a samo najhrabriji bi se usudili da ukradu klip. Kada bi ga se dočepali i izmrvili zrna, jedu ih ili ih mijenjaju za rijetke cigare. Kukuruzana je bila opsesija mnogim izgladnjelim logorašima, koji su pored jedne kriške kruha dnevno svoju ishranu dopunjavali jedući travu oko štala, a trava oko zahoda, po njihovom vlastitom priznanju, bila je najkvalitetnija.

Za hranu su bili spremni na sve. Logoraš Ahmo Ljutić prisjeća se kako je molio čuvara logora, koji je stajao s druge strane žice, da mu da zelenih jabuka u čijem je hladu bio. Nudio sam mu, za svaku jabuku koju mi da, da me udari koliko god može, priča Ahmo.

Jer smrt nije najgore što čovjeka može zadesiti. Njihovi vratovi bili su se pomirili s oštrim noževima i rijetki su vjerovali da će živi izići. Ipak, jednom dnevno, u smrtnoj tišini, koračali su po onu mrvu hljeba koja ih je održavala u životu.

– Nije se smjelo pisnuti u stroju za hranu. U kuhinji nas je čekao jedan dnevni obrok. Kruh je dijeljen na 42 čovjeka. Tu, u koloni, izvukli su jednog logoraša. Na livadi sa naše lijeve strane vojnik ga je zaklao i šutnuo mu glavu pred našim očima. Mi smo nastavili šuteći koračati prema kuhinji, ispričao nam je logoraš Alija Bilić.

Danas, nakon 20 godina, ovi ljudi se s pravom pitaju ko je izašao kao pobjednik u cijeloj priči o Manjači. Kao prvo, ona se i danas nalazi u Republici Srpskoj, kompleks logora danas je pretvoren u poljoprivredni centar privatnog karaktera. Logorašima se ne dozvoljava ni najmanji spomenik ovdje da postave. Zatim, ovi ljudi koji se i danas hvataju za leđa i žale na razne zdravstvene probleme u vlastitoj državi nemaju regulisan status, logoraše ni BiH ne priznaje kao kategoriju, a u Unsko-sanskom kantonu, gdje je najviše logoraša, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje. Dalje, oni logoraši koji su se iz neutralnih zemalja vratili u BiH i s puškom nastavili da se bore za svoju domovinu, dijele sudbinu ostalih demobilisanih boraca, čija se dopunska prava u praksi gotovo i ne primjenjuju.

Ružno je to isticati, ali oni koji su ostali u trećim zemljama, imali su bar priliku da nešto uštede tamo, a ljekarska briga i zaštita nikad im nije ni prestajala.

Evo jedne priče za primjer. Logoraš Izet Omerović, kada je iz Manjače pušten te prihvaćen u centru u Švicarskoj, imao je čast da upozna prvog predsjednika Aliju Izetbegovića, koji je došao posjetiti logoraše. Tom prilikom, on ga je molio da povuče veze za njegovu suprugu, koja je ostala pod okupiranim teritorijama u dolini rijeke Sane, te da je nekako prebace njemu u Švicarsku. Izetbegović je pitao šta će od njega dobiti zauzvrat, te je Omerović svečano obećao da će se vratiti u BiH i priključiti borcima.

Supruga se preudala

Predsjednik Izetbegović je ispoštovao svoj dio dogovora, ali i Omerović se držao svog obećanja, te došao u Travnik i borio se do kraja rata u slavnoj 17. viteškoj brigadi. U međuvremenu, supruga ga je ostavila i preudala se za Švicarca, dok je Izet danas presretan ako mu se pruži prilika da gdje sebi zaradi za kutije cigareta. I jedan i drugi su ispravno postupili, jer stara izreka kaže da se volovi vežu za rogove, a ljudi za riječ.

Prije nekoliko godina logoraši Manjače, ali i drugih logora, pokrenuli su ogroman broj tužbi protiv RS-a, te su već na samom startu procesa najavljivali da će ove tužbe i očekivane oštete potkopati finansijske temelje Republike Srpske. Međutim, nakon tog prvobitnog ushićenja logoraši su okusili razočarenje personificirano u liku advokata Josipa Sladića, koji ih je zastupao. Republika Srpska se bolje pripremila, zbog formalnih razloga vraćala tužbe, iscrpljujući logoraše u naporima, koji su morali otpustiti Sladića, koji im je samo znao mnogo obećavati.

Danas, kako nam je objasnio Murat Tahirović (donedavno predsjednik Saveza logoraša BiH), gdje god mogu, oni tužbe prebacuju na sudove u Federaciji. Mnoge su prvostepene presude dobili i čekaju okončanje žalbenog postupka, ali većina onih tužbi za koje su nadležni sudovi u RS-u još stoji u ladicama.

Ipak, logoraši ne gube nadu, uzdaju se u Ustav ove zemlje i međunarodne konvencije. Jedino što im ne ide naruku jeste vrijeme, njihove godine i zdravlje. Pitanje je koliko će njih to dočekati.

KOMENTARI