Kako bi izgledao Balkan da su se karte prije 100 godina drugačije posložile

HomeVijestiRegion

Kako bi izgledao Balkan da su se karte prije 100 godina drugačije posložile

Je li rat gotov: Najčudnija pitanja koja stranci postavljaju Balkancima

Velika Britanija, Francuska, Rusija i Italija u Londonu su 26. aprila 1915. godine potpisale sudbonosni Londonski ugovor po kojemu je Italija trebala dobiti Istru, Dalmaciju sjeverno od Rogoznice i gotovo sve hrvatske otoke osim Velikog i Malog Drvenika, Šolte, Brača i poluotoka Čiova. 

Split, Dubrovnik i Kotor trebali su biti pomorske luke Srbije, odnosno Crne Gore. U ovoj strašnoj računici eventualno samostalna Hrvatska je trebala biti sasvim mala.

S obzirom na to da se podrazumijevalo kako Slavonija, skupa s Bosnom i Hercegovinom, treba pripasti Srbiji, eventualno nezavisna Hrvatska je trebala obuhvaćati samo središnji dio i obalu od Istre do Dalmacije, uključujući luke Rijeku i Karlobag, te otoke Sv. Grgur i Rab. Ugovor je bio posljedica strateških interesa velikih sila i napetih zakulisnih pregovora, piše Slobodna Dalmacija

Početkom 20. stoljeća, za tadašnje globalne sile Veliku Britaniju i Francusku, Hrvatska, koja je bila u okviru monarhije Habsburgovaca, nije bila posebno zanimljiva. Obje su sile bile spremne hrvatskim Jadranom platiti eventualno savezništvo Italije. Ostatak Hrvatske smatran je južnoslavenskim područjem koje je trebalo pripasti proširenoj Srbiji, odnosno Jugoslaviji.

U Parizu i Londonu ključni problem bila je Njemačka, koja je bila toliko moćna da se njezin utjecaj osjećao od Sjevernog mora i Baltika do Jadrana i Carigrada. Francuzi i Britanci posebno su se bojali projekta željezničke pruge Berlin – Bagdad, koji je mogao ugroziti francusko-britanski utjecaj na Bliskom istoku. 

U takvoj situaciji Italija i Srbija imale su svoje posebne strateške računice.

Italija je pažljivo promatrala istočnu obalu Jadrana pa se za utjecaj u Albaniji “potezala” s Austro-Ugarskom, Srbijom i Grčkom. U Africi je, nakon vrlo krvave i skupe agresije, osvojila Libiju, a bacila je oko i na jug današnje Turske.

Kraljevina Srbija je u balkanskim ratovima 1912. i 1913. najprije osvojila, a zatim diplomatski izgubila sjevernu Albaniju, ali dobila je Kosovo i današnju Makedoniju, za koju je ratovala protiv Bugara. Ipak, u kasnijim zakulisnim pregovorima Srbija je bila spremna napustiti Makedoniju, osim Skoplja, u zamjenu za Bosnu i Hercegovinu i dalmatinske trgovačke luke, ali i ostatak Hrvatske.

Kad se zna sve ovo, ne treba čuditi što se i prije Londonskog ugovora trgovalo hrvatskim Jadranom. Na primjer, u novembru 1912. austrougarski poslanik u Beogradu je srbijanskom premijeru Nikoli Pašiću ponudio izlaz na more u Splitu ili Metkoviću s eksteritorijalnošću za srbijanska lučka postrojenja. Nikola Pašić je to odbio jer je vlada u Beču zauzvrat tražila carinsku uniju Srbije i Austro-Ugarske. Osim toga srbijanska vojska je tada bila nadomak albanske obale Jadrana pa Pašiću hrvatski Jadran nije bio toliko zanimljiv.

Odmah nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, u tajnim pregovorima Austro-Ugarske i Italije potonja je tražila Korčulu i Split za svoja vojna uporišta na Jadranu. Krajem marta 1915. ruski ministar vanjskih poslova predložio je Britancima i Francuzima plan podjele Dalmacije između Hrvatske i Srbije. Granica je trebala biti rijeka Krka, a Split je trebao biti srbijanska trgovačka luka.

Sve u svemu, Hrvatska je tada bili moneta za potkusurivanje kojom su Velika Britanija, Francuska i Rusija htjele udovoljiti Italiji i Srbiji.

Da stvar bude gora, u odlučnim danima i mjesecima prije Londonskog ugovora strahote Prvog svjetskog rata jako su utjecale na držanje najvećih igrača u ovoj tragediji.

“Britanski, francuski i ruski ministri vanjskih poslova zaslužuju biti obješeni ako se Italija ne pokaže kao učinkovit saveznik koji će rat brzo privesti kraju”, govorilo se krajem aprila 1915. godine u kuloarima Ministarstva vanjskih poslova u Londonu, što je u svom privatnom pismu zabilježio vrlo utjecajni urednik londonskog Timesa Henry W. Steed.

Naime, kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Francuska, Velika Britanija i Rusija bile su toliko “stisnute” njemačkim ratnim strojem da su odmah počele tražiti saveznike. U takvoj je situaciji hrvatski Jadran bio izvrsna moneta kojom se može kupiti Italiju, čija je vojska, vjerovalo se, mogla donijeti preokret i brzi završetak rata. Prijelomni trenutak toga cjenkanja bio je početak britansko-francuskog amfibijskog desanta na poluotok Galipolje kod Carigrada krajem februara 1915.

O diplomatskom uzbuđenju iza tadašnjih diplomatskih kulisa vrlo slikovito svjedoče riječi talijanskog ambasadora u Bukureštu, koji je ruskom kolegi dao vrlo pretjerano obećanje kako će Italija, ako bude zadovoljna teritorijalnim dobicima, odmah poslati 1,3 miliona vojnika prema Beču i Dalmaciji. Zato je Francuska požurivala svoje saveznice uvjeravajući ih kako je neophodno žrtvovati srpsko-jugoslavenske interese.

Ipak, čuli su se i glasovi u prilog hrvatskim interesima. Četiri mjeseca nakon sklapanja Londonskog ugovora britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey je hrvatskom emigrantu Franu Supilu obećao samoodređenje i ujedinjenje Hrvatske, koja bi se sastojala od današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naravno, ako to prihvati vlada Srbije.

Još je precizniji bio stalni podtajnik u britanskome ministarstvu vanjskih poslova Arthur Nicholson.

“Dalmacija je slavenska zemlja koja teži ujediniti se s ostatkom Hrvatske i ogorčeno će se odupirati pokušaju uklapanja u Italiju.”

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0