Opsada Sarajeva bila je jedna od najdužih u historiji modrenog ratovanja, a bez ikakve sumnje bila je najnehumanija, najkrvoločnija i najbrutalnija opsada jednog grada, zbog same činjenice da su dojučerašnje komšije sijale smrt po gradu, a pritom nisu pošteđene ni bebe, ni djeca, žene, starci…
Do jučer su jedni drugima išli u goste, na rođenje djeteta, na mobu, Bajrame, Božiće, Uskrse, Vaskrse, a već narednog dana odlučili su da tu istu djecu odvedu u smrt. Samo zato što se zovu drugačije i što se drugačije mole onom istom Bogu. Bog je valjda, za one koji vjeruju, jedan i isti. I sve bi čovjek možda nekako i “progutao”, ali djecu, bebe, te malene cvjetiće pune života, radosti i ljubavi u gradu u kojem je i taj Bog 1992. otišao i spakovao kofere, njih 1.601 Vam nikada nećemo oprostiti. Neka Vam Bog, a pod zaštitom vjere i crkve, uz blagoslov popova, kako ste i ubili njih 1.601 to oprosti. Ako mislite da takav Bog, koji to oprašta, postoji…
Krvolocima s brda bilo je važno samo da posiju smrt, a smrt se sijala u Porodilištu Jezero, na igralištima za fudbal, na sankanju, u dvorištima. Majke i očevi skupljali su komade mozga i udova svoje tek rođene djece. Malih cvjetića koji su tek počeli da žive život punim plućima. I živjeli su, igrali lopte, sankali se umjesto na Bjelašnici, Igamnu, Jahorini, na improvizovanim sankalištima u “sarajevskim blokovima”. Blokovima koji su svaki dan pjevali odu smrti. Kao u januaru 1994. godine na Alipašinu, godinu i pol kasnije opet na Alipašinu, u snajperskim alejama, na Dobrinji između zgrada na fudbalskom igralištu… Smrt koja je stigla sa četničkim grantama i potpisom Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Stanislava Galića… Smrt djece ispisana u ime jednog naroda. Naroda kojeg su monstrumi i zločinci zloupotrijebili za svoje koljačke, monstruozne, anticivilizacijske ideje.
Teško je pronaći jedan dan tokom 44 mjeseca opsade Sarajeva u kojem nema priče koja će vas potpuno razoružati, baciti na koljena, u očaj, da se zapitate je li moguće da dijelite Planetu i zrak sa zlotvorima poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Tokom ta 44 mjeseca u Sarajevu je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 projektila na grad. Ukupno je ispaljeno 50.000 tona topničkih projektila na grad. Dnevno je u glavnu Bolnicu u Sarajevu (dakle samo na Koševo) dolazilo između pet i 15 ranjenih žrtava snajperskog djelovanja dnevno. A pucali su snajperisti djeci u glavu. U majke sa djecom, u starce. Jer, “smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao”.
Ipak, postoje neki snicmi koje nikada nećemo zaboraviti, koji su potresni do granice da ljudsko srce to ne može podnijeti i izdržati. I da se ne lažemo, takvih snimaka je bilo svakog dana. Svaki dan u Sarajevu bio je horor priča. Priča koju ni najcrnja mašta Stephena Kinga ne može zamisliti. Podsjetimo se samo nekih od njih…
UPOZORAVAMO DA SU SNIMCI KOJE OBJAVLJUJEMO IZNIMNO UZNEMIRUJUĆEG SADRŽAJA, ALI SU NAJBOLJI DOKAZ I SVJEDOČANSTVO MONSTRUOZNIH DEŠAVANJA U OPKOLJENOM SARAJEVU.
KOMENTARI