Razmišljam na koji jezik da pišem, ipak se odluči za materinji, nekako ova priča koju ću pokušati da podjelim sa vama je lakše na materinjem jeziku.
Imala sam 17 godina, živjela sam u Sanskom Mostu i upravo provodila slobodan čas u caffe MC, nas par je sjedilo na terasi, smijali smo se i uživali uz kafu. April mjesec, još malo pa završavamo 4. razred gimnazije. Neobično je toplo za mjesec april, sunčano je vrijeme. Terasa poznatog sanskog kafića MC je poprilično puna.
Upravo ulazi jedan mali dječak na terasu kafića. Mali dječak, prljav, bos i na ćelavo obrijan. Garderoba mu je poderana, a bose noge prljave i mokre. Dječak drži otvorenu vrhnju (povlaku) u ruci, vrhnja je do pola pojedena , a na rubovim plastike se uhvatila buđa zelena.
Dječak je umrljan, oko usnica se vide tragovi vrhnje. Tamnoput je. Rom je. Oči male tamne, pune tuge i straha.
Izlazi konobar iz kafića, brzim korakom ide prema dječaku. Konobar odprilike 35 godina, visok, punije građe i ćelav prilazi dječaku, otima mu plastičnu posudu sa vrhnjom, baca vrhnju na ulicu i dere se: ”Marš odavde!” Dječak brzo otrča, bos, po vrhnju i zavrati se opet na terasu kafića.
Visoki konobar vidljivo iznerviran , uhvati dječaka za ramena, pa ga udari svom snagom desnim dlanom po glavi, pa ga nabi nogom po guzici. Dječak pade , ispruži rukice, kao da se brani. Začu se tihi glasić: ”ciko nemoj.” .
Konobar se naceri i prodera se :”pi**a ti materina, jesam li ti rek’o da mi ne dolaziš ?”
Sve se to dešava u 11:30 u mjesecu aprilu, u sred grada, u popularnom “gradskom” kafiću. Dječak leži na podu, oko njega sjede ljudi i piju svoju kafu, jednostavno se prave kao da se ništa ne dešava.
U momentu sam skočila, knedla mi je stala u grlu, sva sam se protresla, skočila sam i brzim korakom, punim emocija, tuge i bjesa odgurnula sam konobara. Mislim da sam mu nešto opsovala i zaprijetila. On me samo čudno gledao i gadno se cerekao.
Bože kakav je to čovjek ? Bože , kakvo je to društvo u kojem živimo. Spominjemo gladnu djecu u Africi, prepričavamo ljudski defekt u Srebrenici, pijemo kafu i filozofiramo o infarktu morala u Ausschwizu.
Nastavlja se..
Piše: Biha A.
KOMENTARI