Volio bih zaista znati ko je taj koji je ‘protjerao’ jednog od u to doba najomiljenih ljudi u gradu.
Piše: Zvonimir Nikolić
Posljednjih dana je bilo jako zanimljivo (a pomalo i mučno) čitati komenatre izazvane posjetom Neleta Karajlića rodnom Sarajevu. Kao što reče jedan moj Facebook prijatelj: “Nisam siguran da će posjeta pape Franje u junu izazvati ovoliko polemika”.
Prije rata sam radio u turističkoj agenciji. I tako imao mogućnost da možda prije ostalih ljudi planiram svoj godišnji odmor. Tako smo se 1991. godine odlučili za ljetovanje u Mlinima, kod prijatelja našeg druga Seje iz restorana “Martini”. Pričao nam je kako je Ivo zakupio jedan depandans hotela i uredio ga po svom ukusu. Blizina mora, a i Ivine poznate kulinarske sposobnosti su presudile u izboru.
Naravno to je bio samo plan. U maju te godine, Hrvatska je na referendumu izglasala nezavisnost. Počeli su i prvi sukobi. Pojavile su se “SAO ovo” i “SAO ono”. I umjesto u Mline, odlučili smo ipak za ljetovanje u hotelu “Sunce” u Neumu. Ipak, Neum je “naš”.
Te godine se rekonstruisala cesta na putu za Mostar i jedan dio puta se vozio po neasfaltiranoj cesti, a mi smo vozeći se svojom “bubom” prema moru sretali kolone JNA koje su se kretale u pravcu Sarajeva. Iz ove perspektive veoma je teško reći šta smo u tom momentu razmišljali, ali siguran sam da mi je puno puta kroz glavu prošla misao: “Dobro je! Odoše kod nas. Oni neće dozvoliti rat. Ipak, sila je to!”
Kalašnjikov na Pelješcu
Odmor kao odmor, klasika Neuma, trči ujutro na plažu da prostreš peškir i uhvatiš malo hlada za tada našu trogodišnju kćerku, pa nakon nekoliko sati “cvarenja” na suncu, vrati se u sobu dok malo ne zađe sunce i popusti vrelina. I opet malo popodne na plažu, pa večera u hotelu…
Jedan dan smo odlučili da odemo ipak malo i do Prapratnog. To je blizu, lijepa pješčana plaža, idealno za našu Damjanu da se izigra, kupa u plićaku bez bojazni da će je pogoditi nečiji frizbi ili šlauf u glavu, ili da će je okupati ambiciozni plivač koji se zatrči sa kraja plaže, napravi troskok u plićaku, baci se u more kao betonski blok i usput poprska polovinu potencijalnih kupača koji se tek adaptiraju na morsku vodu.
Na skretanju iza Neuma prema Pelješcu, sačekao nas je policajac sa šahovnicom na ramenu i automatskom puškom. Uredno zaustavio, pregledao dokumenta, pitao nas gdje idemo i zaželio nam ugodan boravak. Uprkos tome što je bio jako ljubazan, ostalo je sjećanje na onaj “kalašnjikov” i neka nelagoda kada se kupaš u moru, a znaš da nekoliko kilometara dalje neko sa puškom stoji na cesti.
Osmi dan smo prekinuli ljetovanje i vratili se za Sarajevo jer smo saznali da je umrla teta Duda, majka našeg kuma Trge. Nekako mi i nije bilo žao što se prekidamo ljetovanje i vraćamo se nazad. Čitavo to vrijeme dole se nismo nekako osjećali ni opušteno, ni relaksirano kako bi trebalo da bude na godišnjem odmoru.
Tada vjerovatno nismo mogli ni zamisliti da ćemo godinu dana kasnije biti u izbjeglištvu u rođenom gradu, da će nas zasipati tone granata iste one Armije koje smo sretali na putu za more, da će već poginuti mnogo naših prijatelja…
Mislili smo da je rat u Sarajevu – nemoguć
Sve ovo pišem jer spadam u grupu onih koji su slijepo vjerovali da rata neće biti, onih koji su kao i ja mislili da je rat u Sarajevu nemoguć. Da je nemoguće da se razvrstamo po krvnim zrncima, da je nemoguće da ratuju dojučerašnji prijatelji, da se ratuje po planinama i selima, a ne u gradu. I u glavi su mi odzvanjale riječi moje majke da u “onom” ratu u Sarajevu samo nekoliko dana nisu radili tramvaji.
Da, priznajem da nisam (kao neki što sada tvrde) znao još 1973. da će biti rata, nisam znao ni 1985, a nisam znao ni 1992. Sada kada čujem da su neki iz Sarajeva (kao dotični sa početka teksta) “protjerani” iz Sarajeva i prije nego što je počelo granatiranje i prije nego što je počeo pakao, pitam se u kojem sam ja to gradu živio?
Da li uopšte pričamo o istom Sarajevu?
Sjećam se kao sad da smo 16. februara 1992. godine bili sa kumovima u “Bazenima” i slušali (čini mi se) Enesa Begovića i da smo planirali sedam dana kasnije slaviti moj rođendan uz Harisa Džinovića.
Dakle, živjeli smo život ni ne sanjajući šta se sprema. Vjerujući da rata neće biti i da će demokratski izabrani naći rješenje koje neće uključivati mrtve, nestale i prognane.
Svako je imao izbor. Otići ili ostati. I ne spadam u one koji osuđuju one koji su otišli. Vjerovatno je bilo perioda u ratu kada sam o njima razmišljao kao o “pobjeguljama”, ali i to je prošlo. Ponekad me samo na Facebooku zna iznervirati huškačka retorika iz inostranstva, pa ih lijepo zamolim da se zamijenimo, da oni malo ovaj put ratuju, a da se ja “sekiram” uz Dnevnik.
Treba biti iskren i pošten
Ipak, ne mogu ni Neletu, ni nikome da “progutam” ono – protjeran! Izađi, brate, sa imenom i prezimenom i reci: “Taj i taj mi je zakucao na vrata i protjerao me!” (Onaj koji je nas protjerao sa Grbavice ima i ime i prezime, a bogme i dubok trag u našim glavama i srcima). Ili “taj i taj” mi je prijetio? Ili bilo šta drugo osim argumenta “protjeran”.
Protjeran znači izaći jedva živ sa maksimalno najlon kesom u koju stane sav prethodni život. Protjeran nisi ako izneseš sve što je vrijedno. Ako uspiješ iznijeti uspomene.
Volio bih zaista znati ko je taj koji je “protjerao” jednog od u to doba najomiljenih ljudi u gradu. Ko?
Iskreno, zbog divnih ljudi sa kojima sam proveo rat, zbog mojih sugrađana koji su poginuli, ostali invalidi, zbog ubijene djece, osnovni red je biti iskren. Pošten.
A i zbog ljudi koji su sa druge strane ginuli vjerujući da su njihovi najbliži i njihovi prijatelji – “protjerani”.
Reći istinu.
Možda će ta istina i zaboljeti?
Možda neko neće biti sretan kada je čuje?
Ali bar te neće specijalna policija čuvati u tvom rodnom gradu.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI