Nekadašnja općina Sanica, koja danas pripada općini Ključ, ima najčistije vode, zdrave rijeke i pritoke, bogate doline i čiste šume, jednostavno je biser Bosne i Hercegovine i raj na zemlji.
U usporedbi sa njom, čak i Amerika izgleda prosječno i siromašno. Nakon 18 godina života i rada u Sjedinjenim Američkim Državama, Fehrija Džafić je odlučila da, ipak, mijenja ono što je smatrala lošijim za ono što misli da je bolje, makar se sa tim nisu služili ljudi iz njenog okruženja.
Poslije tri godine mukotrpnog rada, Fehrija je postala poznata širom naše zemlje kao žena koja uzgaja najkvalitetnije kalifornijske pastrmke na Balkanu. Ulaskom Hrvatske u EU, sve prehrambene namirnice iz BiH se više neće moći izvoziti, izuzev upravo ribe. Ali, Fehriji čak ni to ne znači ništa, jer sve što proizvede, istog dana već plane na domaćem tržištu. Potencijali su postali ogromni i mogućnosti neiscrpne, za ženu koja zna kako.
Koncesija
• Gospođo Džafić, uz dužno poštovanje, kod nas su, ipak, rijetke uspješne žene u privatnom sektoru. Kako je Vama uspjelo da pokrenete uspješan biznis i od kada to traje?
– Tačno 1. novembra 2011. godine smo dobili rješenje za rad od Vlade Unsko-sanskog kantona, a i prije toga smo radili uporno i mnogo na samoj pripremi projekta, uslovima, građevinskim objektima. Bilo je zaista teško i mukotrpno da se dođe do koncesije, između ostalog, do brojnih papira i rješenja. Vjerujem da je jedan od razloga što je to bilo tako i činjenica da smo moj brat i ja došli iz inostranstva. Brat Esad i danas radi u Njemačkoj, a ja sam se vratila iz Amerike, gdje sam u New Yorku i Las Vegasu radila u prehrambenoj industriji.
• Kada govorite o koncesiji, o čemu se tačno radi?
– Bila nam je potrebna koncesija za eksploataciju vodenog potencijala, za ribnjak, ove naše prelijepe rijeke Korčanice, koja je vrlo čista i zdrava, idealna za uzgoj ribe. Doduše, temperatura vode koju imamo ovdje nešto je niža od idealne temperature za uzgoj ribe. Zbog toga kod nas duže traje tov. Dok drugi ribnjaci proizvedu pastrmku za konzumaciju za 14 mjeseci, nama je potrebno između 16 i 18 mjeseci. Ali, zbog toga je naša pastrmka mnogo zdravija, ljepšeg okusa i kao takva daleko traženija na tržištu.
• Kako Vam ide posao, imate li problema sa plasmanom?
– Iskrena da budem, posao ide nevjerovatno dobro. Sad sam trenutno primorana da odbijam mušterije, jer više nemamo prirasle konzumne ribe, sve smo prodali. Proteklih dana smo pocrkali od posla. Trenutno imamo bolji plasman na području Republike Srpske nego Federacije, ali je to vjerovatno i zbog činjenice da su pravoslavci nedavno imali post, pa je apstiniranjem masne hrane nastala povećana potražnja za ribom. Inače, ona je i zdravija, a nama je svaka mušterija ista i trudimo se da svima iziđemo ususret.
• Koliki su Vam kapaciteti?
– Sada imam osam velikih i osam malih bazena, čak mi ponestaje i prostora. Moramo praviti nove bazene, ali to zahtijeva velika izdavanja. Svakako ćemo proširivati kapacitet i ići dalje i više. Ovo je profitabilan i uspješan posao, čak bih rekla idealan mali biznis, jer trenutno imamo dvoje prijavljenih radnika i zapošljavamo sezonske, ali javlja se potreba i mi ćemo otvarati nova radna mjesta.
• Kako ste došli na ideju za posao?
– To je bila porodična ideja, ideja koja je sazrijevala decenijama. Vidite, naš otac je imao taj komad zemlje od 30 dunuma pored rijeke, i od kada znamo za sebe, mi djeca, maštali smo da tu napravimo ribnjak. Otac je umro dok je brat bio mlad, odmah potom smo, još prije rata, pokušali da realizujemo ideju u spomen na njega, ali je u tom momentu bilo nemoguće to pokrenuti. Zemlja je zatim podijeljena na nas pet sestara, a mi smo na ostavinskoj raspravi sve to prepisale na brata. Tako da smo sada bili u mogućnosti pokrenuti projekt. Brat je i dalje vlasnik svega ovoga, dok sam ja dobra sestra koja mu pomaže.
• Učestvuju li sve sestre u poslu sa Vama?
– Ne, one ne znaju ni kako riba izgleda. Šalim se, ne, samo smo nas dvoje u ovome.
• Koliko Vam američko iskustvo vrijedi ovdje?
– U SAD-u sam provela 18 godina, dvije u Queensu, u Velikoj jabuci, i 16 u Las Vegasu. Na početku nam je bilo teško dok se nismo prilagodili, ali smo se kasnije asimilirali i naučili mnogo toga. Zato nerado govorim o privatnom životu, o djeci, o platama, jer su nas tako gore odgojili. Mnogo vam znači kada jednom usvojite taj profesionalizam, po kojem bi se i ovdje svi trebali vladati. Bilo mi je lijepo i u Americi, djeca su mi još tamo, ali ja ne znam šta je sa mnom, zbog čega sam toliko vezana za svoj rodni kraj, za svu ovu našu prirodu i zelenilo. U Americi je život lagodniji, i ja sam sve vrijeme tijelom bila tamo, a dušom ovdje. To mi nikad neće biti jasno, ali sam poštena prema sebi i slijedila sam taj svoj osjećaj iz srca, bez pogovora. Na kraju mi je i brak pukao zbog toga, ali ja sam, ipak, ostvarila san da se vratim ovdje. I ne žalim.
KOMENTARI