Povijest ljudskog roda obilježena je ratovima i stradanjima. Štoviše, to je jedna od rijetkih konstanti koje, bez obzira na nivo tehnološkog napretka, ljudsko biće svodi na preživljavača ili u gorem slučaju na one koji direktno ugrožavaju to preživljavanje. Nekad je to sve u žaru borbe, a nekad klasično iživljavanje nad nemoćnijima. E, povijest Balkana, Jugoslavije, Bosne i Hercegovine je prepuna takvih slučajeva. Povijest kozaračkog kraja posebno pamti neljudskost. Problem sa pamćenjem je često to što je selektivno i potencira uglavnom one “naše” žrtve. To ostavlja stravičan, prazan prostor u kom se žrtve i dalje sapliću i dalje stradavaju. U njemu se nije lako snaći. On boli, upozorava, u njemu se vrišti…Idealno za umjetnost.
Prijedor je grad koji je tokom rata 90-ih izgubio 3176 svojih stanovnika. Civila, ne vojnika. Od toga čak 102 djeteta. Već godinama unazad u Prijedoru postoji inicijativa da se toj djeci podigne spomenik, ali za sada bez većeg uspjeha. Gošća 203. KUPEK-a, Anita Zečić, se stoga odlučila da napravi pokretni spomenik. Instalaciju koju je moguće u roku od kog sata sastaviti, a za još manje vremena i rastaviti. Spomenik kojim komemorira ubijenu djecu Prijedora, civilne žrtve, spomenik koji boli, upozorava i u kom se vrišti. Umjetnost.
Prvi put je predstavljen prošle godine, u prijedorskom pozorištu, na 25-godišnjicu od napada i stradanja civilnog stanovništva u Prijedoru i okolici, ali ne na centralnom trgu što je njena želja. U međuvremenu je putovala sa njim po Sarajevu, Rijeci, Haagu…
Došla je u Beograd kako bi odaslala i poruku iz grada iz kog se zlo krenulo širiti. Vrijeme je da iz Beograda u BiH i Prijedor konačno dođe i nešto drugo. Da dođe empatija.
izvor bruskin.me
KOMENTARI