Vedrana Pejić rođena je u Tuzli 1986. godine i od malih nogu bila je privržena muzici. U ozbiljne muzičke vode ulazi početkom 2008, kada zajedno sa Azurom Jahićem osniva poznati tuzlanski duo Čaroban svijet. Uskoro bi trebala diplomirati na Pravnom fakultetu, ali uporedo s tim, aktivno radi i na novom albumu.
• Nastupali ste na mnogim dječijim manifestacijama, ali Vaše ozbiljno bavljenje muzikom počinje 2008. godine. Kako je došlo do saradnje između Vas i Azura?
– Azura sam srela još kao klinka kada sam nastupala na Maskerambambalu. On je tada bio član poznate grupe No Name. Tada samo se samo upoznali, nije bilo neke veće komunikacije među nama. Kako sam odrastala, shvatila sam da, ipak, želim biti fakultetski obrazovana, a muziku sam ostavila po strani. No, negdje na sredini mog studiranja, počela sam pjevati u jazz klubu, i to sasvim slučajno, na nagovor profesora Zlatana Mujkića. U tom momentu mi je to bilo malo zastrašujuće, jer bez obzira koliko sam voljela muziku, bila sam skeptična da li bih trebala išta počinjati u vezi s njom. Kako kažu, daske život znače, pa ako se imalo zakačim, znala sam da ću i ostati, što je i bilo tačno. Tu, u jazz klubu, sudbina je htjela da ponovo sretnem Azura. Tom prilikom mi je rekao da pravi jedan bend i pozvao me da poslušam neke pjesme koje je napravio. Prva pjesma koju sam čula bila je “Srce na dar”, i tada sam odlučila da će muzika biti veliki dio mog života. To je bilo 2008. godine, i evo dosad Azur i ja brojimo pet godina uspješnog međusobnog komuniciranja i rada.
Nema odustajanja
• S obzirom na to da ste vrlo rano uzeli mikrofon u ruke, da li ste imali tremu od prvog nastupa. Da li Vas je bilo strah da će nešto otići u krivom smjeru?
– Zaista se ne sjećam da li sam kao mala imala tremu. I sada ponekad znam imati taj neki čudni osjećaj, ja bih rekla to neko pozitivno uzbuđenje, kojeg iskoristim da poboljšam energiju. Znam nekad imati strah da neću pogriješiti, napraviti neko iskakanje iz tona, ali nikada nisam ni pomislila na to da odustanem, niti sam dozvoljavala da trema prevlada nada mnom.
• U svaku pjesmu koju pjevate unosite puno emocija. Šta je to što Vas pokreće na sceni, što Vam daje dodatnu energiju?
– Smatram da je ljubav pokretač svemira, i meni je ljubav uvijek na prvom mjestu. Bez ljubavi ne mogu funkcionisati i iskreno mislim da svako ko izabere nešto drugo, griješi. Ljubav je kod mene na prvom mjestu, pa poslije dolazi sve ostalo. Kada vam ljubav ide od ruke, vi dobijate elan da budete dobri u bilo čemu drugom, u bilo kojem poslu. Možda, baš iz tog razloga što smo mi sad u kapitalističkom društvu gdje ljudi biraju karijere i zarađivanje nekih ogromnih novaca, i na kraju nemaju s kim da uživaju u njima, pa upadaju u neka depresivna stanja, upravo zbog toga Vedrana Pejić bira ljubav da bude na prvom mjestu. Moram istaći da sam sretna, jer imam bezrezervnu podršku dečka u svemu što radim.
• Nakon izdavanja albuma “Ne volim te slučajno”, imali ste mnogo nastupa širom BiH. Nastupali ste i u poznatom Colosseumu u Sarajevu. Sarajevska publika poznata je kao vrlo zahtjevna. Kakav ste prijem imali u glavnom gradu?
– U Sarajevu smo zaista odlično primljeni, i što se tiče emitovanja na radiostanicama i što se tiče toga koliko su ljudi upoznati sa našim pjesmama. U početku smo imali problem što su ljudi znali pjevušiti naše pjesme, ali apsolutno nisu znali ko ih pjeva. Onda smo u jednom periodu počeli intenzivnije posjećivati Sarajevo. Željeli smo da ljudi mogu povezati sliku sa tonom, da znaju ko smo i da znaju na čiji koncert idu, koga idu poslušati u diskoteci ili klubu.
• Promovisali ste spot za pjesmu “Za mene i u dobru i u zlu”, koju ste snimili sa mladim Arminom Malkićem. Šta se trenutno kuha u režiji Čarobnog svijeta?
– Nova pjesma je plesna, vesela, baš onakva kakvu mi volimo, a i Armin je izvanredan pjevač. Već smo se prilično zahuktali i pri kraju smo sa izborom pjesama za novi album. Izabrali smo većinu njih i nadamo se da bi u nekih narednih šest mjeseci naš novi album mogao ugledati svjetlo dana. Kada je u pitanju muzika na novom albumu, nećemo u mnogome odstupati od ovoga što trenutno radimo, ali će, kao i na prvom, biti obuhvaćeni različiti pravci. Mi smo rođeni i odrasli na Balkanu, pa smo odlučili ubaciti i malo etno-muzike, jer je u krajnjoj liniji to ono što naši ljudi vole.
• Kada smo već kod onoga što naši ljudi vole da slušaju, kako gledate na masovnu popularnost novokomponovane muzike? Svjedoci smo da se u većini naših klubova i diskoteka sluša upravo ta vrsta muzike.
– Nažalost, ljudi u posljednje vrijeme postaju manje zainteresovani za bilo kakve vrste komplikacija. Možda sam se pogrešno izrazila birajući riječ komplikacija, ali ljudi danas vole jednostavne, proste stvari. To ih zadovoljava i nisu zainteresovani da idu u dubine bilo čega. Ti neki vulgarni tekstovi su njima sasvim dovoljni da ispune alkoholiziranu večer u diskoteci. Nemam ništa protiv lijepe narodne muzike, fine starogradske pjesme, koju često volim i zapjevati. Što se tiče turbo-folka i pjevačica koje se pojave na nekoliko mjeseci, ovih instant-zvjezda koje se zadovolje tim da ne ostave nikakav muzički trag, zaista, nemam komentara. Ne bih željela da navodim nikakve primjere, niti da prozivam bilo koga.
• Budući da je vaša muzika spoj popa i punka, i da se kroz nju prožimaju i drugi podžanrovi, od melankolične bossanove, preko dinamične groove dionice, do suptilnih jazz balada, da li Vam je teško opstati u vremenu turbo-folka?
– Svugdje u svijetu, pa tako i kod nas, različiti pravci imaju svoju publiku. Nikada nisam pomišljala na odustajanje, inače sam veliki borac i ne odustajem ni od čega u životu. I kada su mi prijatelji govorili da odustanem od fakulteta, nisam željela ni razmišljati o tome, iako mi je u određenim momentima bilo teško uskladiti školu i muziku. Dešavalo mi se da, kada dođem sa snimanja, samo razmišljam o tome, i onda nemam koncentraciju za učenje. Nisam dala da mi to stane na put, izborila sam se da sve što započnem, ustvari i završim. Imam još četiri ispita do kraja i pripremam se da polako uplovim u mirne, bračne i porodične vode. Za deset godina sebe vidim u sretnom braku sa, ako Bog da, djecom i u nastavku rada sa Azurom i bavljenju muzikom.
Perspektive nema
• Možete li nam za kraj dati viđenje trenutne situacije u našoj zemlji, iz perspektive jedne mlade ambiciozne osobe?
– Perspektive nema, država je, po meni, u nekom totalnom rasulu. Da je neki drugi sistem razmišljanja kod naših ljudi, kao što je kod ljudi u drugim dijelovima svijeta, mi bismo davno totalno propali, ali već smo blizu toga. Ne nazirem nikakvo poboljšanje. Svjedoci smo da sve više mladih ljudi ide van, sve više čitam o tome kako smo zatvorena država za bilo kakve investicije i ne vidim napredak. Kažu da napredak dugo traje, tako se znaju izvlačiti naši političari. Mi taj period već dugo gledamo. Trebalo se već nešto promijeniti, ali ne, sve ide nagore. Ne vidim neki napredak u bližoj budućnosti, ali mislim da ćemo se, ipak, održati, opstat ćemo na aparatima.
KOMENTARI