Polje se protezalo do drveća u daljini. Povjetarac je komešao usnulu travu. Nekoliko nevinih tratinčica povilo je svoje okrugle glave. Negdje se u daljini čulo zavijanje pasa.
Sjedim na oronuloj drvenoj klupi i posmatram po ko zna koji put prirodu oko sebe. Moje misli poput balona nošenog vjetrom, izgubiše se. Pronalazim sreću i smiraj u tišini.
Ništa čovjeka ne slomi, ništa ga toliko svojski ne dotuče kao spoznaja da nije uspio, da nije ostvario željeno. To ga čini ogorčenim, ljutim, uplašenim. “Naišla sam na preteška vrata”, prošaptah sebi u njedra, “Mislim da ovo ipak nije za mene”, rekoh sebi u bradu.
U trenutku se prekorih. “Takav stav ti ništa dobro nije donio”- kao da čujem mamine riječi opomene. Sve što radiš radi srcem, punim plućima i nikad ne odustaj.
Biće tegobnih dana, neprospavanih noći i suznih očiju, ali ustraj u svojoj namjeri.
I reci “mogu”! Mogu najveću planinu obgrliti, najdublju rijeku preplivati, utočište snovima, mogu biti! Odbaciti poput oklopa, sve strahove, brige i nemire.
Jer smisao života i jeste u pokušavanju, svakog dana iznova, sve dok ne ostvarimo naše snove!
Pa neka nam je svima sretno, rekoh i nasmiješih se!
Maida Dubica
KOMENTARI