foto Džejla Halilagić
Pitam se. Da li znamo vrijednost našeg postojanja. Da li smo svjesni da nam je život najdragocjeniji dar koji smo mogli dobiti?
Pitam se.
Otkud to da je Univerzum odabrao baš mene, sa glavom u oblacima da mijenjam svijet.Ili me pak on nije ni birao, nego ja sama pokušavajući pronaći svrhu svoga življenja.
Misli kao bujice naviru. Sjedim pored prozora u skromnom dijelu mog sobička i posmatram prirodu. Bura se sprema, ali ni blizu onoj koja je u meni.
Nalazim se na raskršću svjetova , visim iznad ponora, uvijek kriva sebi, uvijek kriva nekome.
Život je velika igranka , ali ja ne znam da igram. Ponavljam u sebi. Ja ne znam da igram kako se od mene traži . Moji pokreti su nezgrapni ,nevješti ,slabo usklađeni ,ali moji.Ja ne znam da igram kako oni sviraju.
Moj glas se čuje , ti ga čuješ, “Ne igraj kako oni kažu,kako oni sviraju”. Bori se za sebe.
Pokaži da se napornim radom i glavom u oblacima ipak može uspjeti.
Da tvoji snovi i ideali nisu na prodaju.
Da se sa jakom željom i hrabrim srcem u grudima može i neukrotiva rijeka preplivati, najveći strahovi pobijediti i sve želje ostvariti .
Stojeći ispred ogledala nekolicinu puta ponovih ove riječi pokušavajući u sve što sam rekla uvjeriti osobu u djeliću stakla.
Svi koji su hodili zemaljskim stazama su se vjerujem pitali koji je razlog njihovog postojanja?
Zašto su baš oni dobili propusnicu za ovaj neveseli zemaljski lunapark. Ni ona, ni ja, a ni ti vjerni čitatelju nismo sigurni zbog čega stojimo ovdje.
Je li naša planeta nečiji pakao ili raj ?
Nagađati možemo dovijeka ,ali obgrlimo ovaj život, uvjerili smo se bezbroj puta koliko je težak i bezosjećan i spremimo se za ono što je došlo i što dolazi. Jer i ovaj trenutak žalosti proći će.
Dan kojeg živimo i zrak koji robuje našim plućima svakom milisekundom postaje dio naše prošlosti.
Smisao možda nikad nećemo pronaći , ali nam je svrha nadomak ruke ,makar neka oni poslije nas znaju da smo postojali.
KOMENTARI