Piše: MEHO JAKUPOVIĆ
ZADNJA POŠTA MANJAČA
Mjesecima ne znam za nikoga svoga
za mater i oca, za sina i ženu.
Cijeli svijet se sruši u jednome trenu
ostade mi samo još vjera u Boga.
Dvostruki red žice, mine u sredini
s druge strane čopor četnika i pasa
logoraši šetaju – bez riječi, bez glasa
nema ničeg dobrog u tmurnoj tišini.
Horizont je prazan, na zimu miriše
zaboravljeni smo od Boga i ljudi
svako novo jutro samo tugu budi
slobodarske snove ne sanjamo više.
Stvarnost to je žica i psi i pacovi
štale i štenara i zima što prijeti
šetaju kosturi – na rubu pameti
eh, što nisu ovo samo ružni snovi?
Ubili su jutros zvjerski profesora
pobiće nam srpski ološ uzorne prvake,
Bože – zašto stvaraš tolike luđake?
Zar dovoljno nije jedna noćna mora?
Kad hulimo na Te – Bože, ti oprosti!
– ušljivi i gladni, okovani žicom
smrt nadmeno šeta srpskim ”Aušvicom”
– učini kraj ovoj zvjerskoj oholosti
OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU
Opet sam sinoć sanjao žicu
krugove pakla, bradate spodobe.
Samo se tebi klanjam Gospodaru
od smrtnika nemam straha u srcu.
Nikada nisam vjerov'o u čuda
zamisliti nisam mog'o ni u šali:
Kmetovi žele biti generali!
A ko će onda biti dvorska luda?
Opet sam sinoć sanjao žicu
beskrajno bodljikavu i mine mnoge
ljude što jučer imaše noge,
izgubljenu mladost, vaške, mrtvačnicu.
I dokle insan može da sanja
snove strašne a da ne poludi?
Kolika je snaga običnih ljudi
i kada će prestati četnička klanja?
Opet sam sinoć sanjao žicu,
drugove mrtve, spaljena sela.
S jutrom se budi Feniks iz pepela
još ima nade za bosansku pticu.
Meho Jakupović
KOMENTARI