FAKAT je neobičan čovjek gospodin predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. Točnije običan čovjek neobičnog političkog izraza. Njegov politički background u svim izazovnim fazama života, a dobro je poznata činjenica da mladost uglavnom karakteriziraju ideje ljevice, kozmičke pravde, jednakosti, bratstva, pa ako hoćete i ravnomjerne raspodjele bogatstva, dok poznije godine vode ka konzervativizmu i desnici, nesumnjivo je agenda ljevice ili barem lijevog centra.
Međutim, nekako se stječe dojam da je u svojim razmišljanjima, posebice izjavama za javnost, tijekom obnašanja funkcije hrvatskog predsjednika, gospodin Milanović više promovirao kakofoniju lijevo-desnih, gore-dolje, što bi se reklo zbrda-zdola zamisli i namjera koje se mogu definirati jednom snažnom, a danas pomalo otrcanom frazom. Naravno, mislim na populizam.
Zanimljivi stavovi
Treba se prisjetiti njegovih stavova o, na primjer, mađarskom autokratu Viktoru Orbanu, koji je sve samo ne čovjek širokih, modernih svjetonazora i stremljenja, koliko god u formalnom smislu bio demokratski izabran za premijera Mađarske, po „tisućiti put“.
Inače, kada je riječ o demokraciji, uvijek se valja vratiti temeljnoj podjeli na formalnu i efektivnu demokraciju, koja govori o tome da formalni preduvjeti za demokraciju (jednako pravo glasa, pasivno i aktivno biračko pravo, jedan građanin – jedan glas, jednaka dostupnost medijima i druge jednakosti), automatski ne znače stvarnu demokraciju.
Za stvarnu demokraciju potreban je prije svega integritet elita, ali i postojanje „Self Determination Values“ ili, grubo prevedeno, svijesti građana o njihovim potrebama i sukladno tome stremljenjima. Ipak, ostavimo to Skandinavcima, Nijemcima ili Nizozemcima koji žive spomenuti sustav. Regija je za sada još uvijek svjetlosnim godinama daleko od efektivne demokracije.
Sjetimo se kontemplacija gospodina Milanovića o ratu u Ukrajini i velikoj sili „s kojom se nije šaliti“, a na koju se namjerila ova nesretna država.
Predsjednik je, za razliku od raznoraznih vojno-političkih analitičara, stručnjaka za sve vrste ratova koji su više od godinu dana zamlaćivali javnost kako „Rusija samo što nije pala“, dobro razumio prijetnju jednaku snazi 5889 nuklearnih bojevih glava, odnosno 1550 njih u operativnom smislu (prema podacima neovisnog Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira o nuklearnim potencijalima Ruske Federacije), ali ta činjenica ni u kom slučaju ne opravdava jednu vrstu defetizma, odnosno potrebe da se „ne miješaš u ono što te se direktno ne tiče, a skuhali su neki drugi (Anglosaksonci), zbog svojih egoističkih ciljeva i interesa“.
Taj stav naprosto ne stoji, jer je agresija na neovisnu državu, punopravnu članicu OUN-a kršenje međunarodnog prava i ujedno direktan udar na svjetski poredak, teškom mukom izgrađen nakon apokalipse Drugog svjetskog rata.
Dakle, htjela-ne htjela, svaka se civilizirana europska država morala i mora na neki način uključiti u cijelu priču, jer se u suprotnom lako može naći u situaciji u kojoj se našla Ukrajina, pa makar je čuvao i članak 5 Ugovora s NATO savezom. A više sam nego suglasan s gospodinom predsjednikom da u anglosaksonskoj politici ima egoizma. Svakako ga ima. Čak i previše.
Cijeli članak pročitajte OVDJE
KOMENTARI