Svako jutro, na putu do posla, prvi sa kojim prozborim par rijeći, onako iza sna, je moj Sale.
Uvijek je to negdje oko parka na Trgu Ljiljana ili na Gradskom mostu.
Ponekad samo mahnemo glavom jedan drugom i to je dovoljno, od srca je.
Nikad ga još nisam pitao kad on počinje sa radom, ali znam da je krenuo sa izlaskom sunca. Ja vrijednije čeljade još ne vidjeh, a posebno što je za razliku od mene, on ama baš uvijek raspoložen i nasmijan.
Tako je bilo i jutros, a moram istaći da je najhladnije jutro ove kasne jeseni.
Po običaju naletim na Saleta ispred kioska, mete i kupi sa trotara smrzlo žuto lišće, a društvo mu pravi još jedan ranoranioc, Eno Taxi.
Ja se skupio, zgrčio od hladnoće, mašem glavom obojici i pozdravljam, ali ko čujem Sale nešto dobacuje kroz masku na ustima i nosu. Ja onako nagluh, nečujem, a rođak Eno prevodi i povišenim glasom kaže:
– “Pita koliko košta knjiga.”
„Ama dragi Sale, za tebe je džabe“,
kažem ja i u odlasku me bi sramota kako se mog Saleta prije nisam sjetio.
Nije do para, ima njih Sale i rado bio on platio moju knjigu kao i što svakodnevno odvaja novac za kupovinu sporstkih novina i časopisa. Ne samo iz BiH, nego i one regionalne koji se u našem gradu mogu kupiti.
Uz prvu jutarnju kafu pišem odmah i posvetu za Saleta, jer ako neko zaslužje moj poklon, onda je to ova skromna duša od čovjeka.
On jedostavno živi za sport.
Nalazim ga u Prijedorskoj ulici, uručujem mu knjigu, hoće on da se slika.
Pristajem i ispade lijepa fotka meni „Za uspomenu“. Hoću da naglasim, nisam ja Saletu poklonio knjigu iz sažaljena, da ne pomisle pojedini, ja sam njemu i dužan.
Naime, kad sam se počeo baviti sportskim novinarstvom, u doba bez interneta, moj nepresušni izvor informacija bio je baš Sale. Znao je sve, ama baš sve o sportskim dešavanjima i događajima, a o nogometu da ne pričamo. Dok jutarnje novine još nisu stigle u Sanski Most, Sale već zna sve rezultate Prve i Premijer lige BiH, Euro liga, a ni danas mi nije jasno kako je uspio saznati sve rezultate kantonalnih liga USK jer to se nije moglo pročitati u novinama.
Znao me je pohvaliti, kad nešto dobro napišem i objavim, ali često i dobronamjero kritikovati. „Nije ono tako, što nisi spomenuo ono, itd.itd“.
Sale svoje slobodno vrijeme provodi na Gradskom stadionu, prati i ne propušta treninge i utakmice svih selekcija, a na utakmicama Podgrmeča je zadužen za iznošenje sa terena povrijeđenih igrača.
Sale živi za Podgrmeč, ali ipak njegova duša i srce su vezani za Slobodu iz Mahale. Nažalost, taj klub se ugasio.
Ono što sigurno znam je da će moj Sale knjigu „Za uspomenu“ pročitati više puta od korica do korica. Ne mogu dočeketi da ga sutra ujutro sretnem i čujem njegovo mišljenje koje, moram priznati, izuzetno cijenim.
Ne zna on slagati.
Biće tu, nadam se pohvala, ali Boga mi i kritika koje dolaze iz čistog srca, ovog posebnog insana.. Živio ti meni moj Sale.
Edin Aganović Aga.
KOMENTARI