Na rijeci Sani „Otok sreće“ mami…

Homeinmedia danas

Na rijeci Sani „Otok sreće“ mami…

VIDEO: Bijeli Brodovi, Sanski Most

Kod plaže „Bijeli brodovi“ Sana se račva na dva rukavca i pravi više ostrvca koje mladi godinama ekološki oplemenjuju, moto „Ponesi svoje smeće“, a otok je i sanski Hyde Park, sve možeš kazati..!

Piše: Fikret Tufek

Mladi enuzijasti, ekološki osviješćeni godinama uredjuju ostrvce nazvavši ga „Otok sreće“, pod motom: „Ponesi svoje smeće“, da bi na njemu upražnjavali i brojne kulturne sadržaje; otok je i svojevrsni sanski Hyde Park po uzoru na London, gdje se može sve napisati i kazati, da duše bude zadovoljna, jer „teritorij“ je označen kao svojevrsna „Slobodna zona“ (Fry zonne)..!

Prvenstveno mladi Sanjani, gradska raja različitih orijentacija, s umjetničkom dušom, domaći i iz dijaspore, godinama uređuju nekoliko manjih otočića na rijeci Sani, na plaži „Bijeli Brodovi“, neposredno u blizini sanske čaršije, prvenstveno da bi se tu iskazali, provodili mladost u prirodi, koju su godinama oplemenjivali, napravivši mali raj na svijetu, koji je sve više ekološki zagađen.

Budi koristan vlastitim radom

Ideja je divna, plemenita, korisna, da bi i stariji imali šta naučiti, mada na „Otok sreće“ svi dolaze, kako kažu „od 7 do 77 godina“, ali, trebaju se i pridržavati nepisanih „paragrafa“ života u prirodi: svi trebaju raditi na očuvanju prirode, donositi šta žele, hranu i piće, tu spremati, ali sve je kolektivno, nema „moje“ i „tvoje“, već „Naše“, ali i odnijeti svaki dan smeće koje su sami stvorili, u vrećama, čamcem do obale, pa onda na smetljište.

„Molimo vas ponesite svoje smeće“

S obje strane rijeke i plaže „Bijeli Brodovi“ je na drveću velikom slovima odštampana parola: „Molimo vas ponesite svoje smeće“ i ona je moto cijelog „projekta“, jer čini suštinu čuvanja i zaštite prirode i okoliša: Sana je raj na zemlji, svi koji ovdje dolaze čuvaju je kao zjenicu oka svoga, zgražaju se na one koji ne čuvaju prirodu i bacaju smeće, čak i oni iz dijaspore, koji u zemljama zapada ne bacaju smeće, ali čim dođu u BiH, bacaju ga čak iz auta, „svijest“ promijeni dolaskom u domovinu!

Šetnja „Otokom sreće“

Sve je kao u bajci: očišćeno (mada je Tu sana, kad poplavi, nanosila mulj i otpad), sa uređenim parkom, šatorima, ljuljačkama u prirodi originalno napravljenim od priručnog materijala, zastave BiH, male kolibe od drveta, postavljeni krugovi za pikado, mini štand, piće se hladi u Sani uz motiku koja je simbol da ovdje treba i dobrovoljno raditi, da opravdaš boravak, stolice i ležaljke, sve je slobodno i na usluzi posjetiocima: uživaj, ali ostavi uredu kada pođeš, očisti i ponesi svoje vlastito smeće!

Sanski Hyde Park

Otok sreće je po mladima i njihova slobodna zona (Free zone), pa vidimo ispisane poruke na drveću:

Otok sreće, drvo života sa ispisanim razdaljinama u kilometrima: Maglaj 241 km, Hartford CT,,La Store st. Gottiles 2369, Minchen 715, Bihać 120, Aerodrom 151, Sanski Most 7, Zagreb 186, Berlin 1180, Domaća jaja, Detroit 6701, Malmö 1690, Istanbul 1324, Sarajevo 360 km…

Parole koje nešto znače: Niko nije pametan, Kome moš bit pametan, Daj meni.daj meni, Tuboks, Karantee, Arena La Bomboniera, Sutra 48, Hajduk živi vječno – Real Madrid, i na kraju „Molimo, ponesite vaše smeće“ … što je okosnica djelovanja mladih, koji kažu da su „gradska“ osviješćena raja, za razliku od „papaka“ i „seljaka“ koji sve razoriše i ostavljaju smeće i pustoš iza sebe.

Kada je „Otok sreće“ postao previše popularan, njegovo tvorci su se povukli na otok preko puta, tzv. Adin otok“, gdje sada ponovo žive „robinsonski“ i grade život slobode i neoisnosti za svoj groš..!

„Adin otok“

Uz lijevu obalu rijeke Sane, na plaži „Bijeli brodovi“, privezana su, bez zaključavanja, četiri čamca: ručno rađena od drveta, „gondolijere“ ili „krndže“, kojima se ljubitelji prirode prevoze do oba otoka.

Začas stižem na „Adin otok“ kao u dženetu, čisto i sređeno, gdje pod šatorom, srećem raju pravu..!

Almin Ališić me prevozi „Gondolom iz pakla“ i kaže „da sve liči na život u prirodi i gusarska vremena, kao u bajci koja je stvarnost na „Otoku sreće“ i „Adinu otoku“, tu uživam s rajom, složno.“

– Osnivači „Otoka sreće“ su: Himzo Alihodžić, pokretač, ing. Sead Kurbegović i Amar Plavčić Kompa, priča u zanosu Ismar Lasić Džiber (49), rođeni Sanjanin s privremenim radom u SAD, Hartford CT, koji svake godine iza rata dolazi ovdje i sve dane odmora čisti otoke, da bi, kako kaže „bili eko otoci, da preobrazimo „papke“ u „osviješćene“, da „mamini sinovi“ očiste iza sebe smeće..!

U razgovor živo ulazi Ermin Islamčević (40), Pobriježeje, stalni akter života na otoku, kazujući da „sve smeće kupe u vreće, koje čamcima prevoze na lijevu obalu, te nosimo na smeće, ali malo nas ko prati, Sanom i dalje plovi otpad, koji u nju bacaju nesavjesni posjetioci i kupači, ne čiste iza sebe..!“

Domaćini su mi i braća Amir i Ajdin Mezetović, koji čine stub društva, Amir je uposlenik u Skupćini općine u službi kod gradonačelnika, a Ajdin zvani „Meza“ je kažu glavni kuhar i majsor specijaliteta.

Amir Mezetović kaže da su mu tu često supruga Selma i kćerka Uma, te „da je „Adin otok“ postao kao protest na silne posjetioce koji su se počeli ponašati mimo pravila prirode, što želimo izbjeći!“

Ajdin Mezetović, skroman, miran, povučen, ne priča puno, ali radi, kaže „da je ovdje drugi čovjek i da mu priroda prija, red sunčanja i kupanja, vožnja čamca, ćaskanje s rajom, pa priprema mezetluka: kotlić s varivima: grah najviše, pa roštilj, gdje je „sač teleći“ u rukama Ismara Lasića.“

Nedžad Ćehajić Nedžma je stalni akter, ističe „da je raja prava, svi rade, niko ne pita šta će raditi, svi donose i odrađuju, druže se, čine prirodu lijepom, što čini nas sve sretnim i kompletnim, uzivamo..!“

Srećem i „momka za sve“, Mirza Toljić, porijeklom iz Skender Vakufa, zbog rata u Sani, kaže „vo mi je drugi dom, s rajom volim pričati o svemu, život je ovdje najljepši, opustim se, volimo se kao raja.“

Hana Tabaković je slikar, uz nju Ema, kaže prezime izgubila, tražim novo, uključuju se i kažu da je divno u prirodi, kupaju se navazdan, sve je kako se poželiti može, jer ovdje je život u prirodi lijep.

Drugi život na obali

Okrene se jagnje često, da meso „drhti“ ćevapi, kobasice koje su tog dana bile meny, piju se sokovi najviše ali ima i pive rashlađene u Sani, vino i gemišt, rakija, džin tonik … problem je led, kad nema u čaršiji idemo u Tominu… ali i Sana je naš „prirodni frižider“! Imaju i odvojen Wc uređen po sanitarnim normama, a sve je improvizovano: od stalaža, do roštilja, velike tave, sušenje veša na konopcu, sve rade i učestvuju, nema zabušavanja, kolekivno svi za svakoga, da život bude lijep.

Naveče se često zasvira i prolomi pjesma, to prirodi „prija“, Sanjani znaju pjevati, čaršiski adeti vladaju, Sanjani čuvaju rijeku Sanu, koja jedino umjesto ka moru teče prema vama, ali i ostalih osam većih rijeka, toliko vole rijeku Sanu da će vam većina kazati da su iz Sane, umjesto Sanskog Mosta..!

Na rastanku na lijevu obalu „krndžom“ me prevozi Ismar Lasić Džiber, sin rahmetli Fadila Lasića i Enise Vojniković, razviotka, dobričina, poneka tetovaža više, ali osmijeh sve zasjeni: „Volim ovu Sanu kao zjenicu oka, ona je u mojoj duši u Americi 11 mjeseci, čekam svake godine da mjesec dana provedem ovdje, a kad dođe penzija, vratiću se obalama Sane, ovim otocima, da teferičimo, da Sana bude ekološki grad i rijeka, i ne zaboravite, molim vas: „Ponesite vaše smeće“, mi ćemo ostalo..!

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0