Iako legenda kaže da su Milorada Dodika kad im je rekao da ne mogu postati općina, jer su ekonomski neodrživi, Kozarčani pitali pošto je Banja Luka, Sead Čirkin kaže da je takav odgovor stigao od Vlade Mladena Ivanića. Tad jeste bio korektan, no danas je, iako je Kozarac i dalje uglavnom ljetni grad, situacija puno drugačija, a status općine još bi je, smatraju, popravio…
Kozarac će ostati Kozarac, mijenjali su se napadači, ali on je tu kao što je i Kozara. Uvijek su i bili tu… Kozarački kamen je na istom mjestu, isto sunce grije. Promjena kroz historiju je bilo, vojske su prolazile, a buntovni Kozarac je ovdje… Ponosan je dok nam to govori bivši poslanik u Narodnoj skupštini RS-a Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac.
Najveći mali grad na svijetu podno Kozare oživio je i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, a ništa nije izgrađeno i napravljeno bez učešća samih Kozarčana. Formulu uspjeha otkrili su prije nekoliko godina: nikada sebi nisu ni postavljali besmisleno povratničko pitanje Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je, ustvari, tvoja?
Dobro bacao bombe i…?
”Ali, ovo je Republika Srpska, govorili su nam. Pa neka je, šta sad, za mene je ovo moja škola u koju sam išao ja, ići će i moje dijete i tačka. I tako je i bilo”, govori Čirkin i nastavlja: “2001. godine sam donio crno na bijelo rješenje iz Vlade Republike Srpske prema kojem smo obnovili rad škole i izmijenili njen naziv – Rade Kondić”.
Nikada sebi nisu ni postavljali besmisleno povratničko pitanje Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je, ustvari, tvoja?
”Pitali su me šta smeta Kondić, narodni heroj, a za mene je ipak ta historija upitna. Pitao sam šta mi sad djecu trebamo učiti da je on bio heroj, a on samo dobro bacao bombe, ima li to smisla. Hajde da je Nikola Tesla, razumio bih… I tako smo prepravili naziv škole u Kozarac”, pojašnjava Čirkin.
Iako je mislio da je odavno prihvaćeno da svi imaju pravo govoriti svojim jezikom, pisati svojim pismom, moliti se svom Bogu…, shvatio je, kaže, da je kod nas i to ispolitizovano.
Ipak, nastavnik u kozaračkoj školi Amer Memić kaže da predaje bosanski jezik: “Svoj jezik zovem tako i to je moje pravo”. A u đačkim knjižicama Seadovo troje djece koja su išla u tu školu, uredno piše bosanski jezik.
Kozarčani, dakle, rade i grade, pričaju bosanski jezik, nekako najtvrđe, pa i s onim mekim ć.
”Kozaraćka maćka ćetiri metra dugaćka, to je naš lokalni dijalekt po kojem smo specifični, ali, opet, ako idemo šire u etimologiju našeg jezika, primijetit ćemo da slične karakteristike imamo i drugdje u bosanskim sredinama”, govori Memić.
Cijeli tekst pročitajte OVDJE
KOMENTARI