Zadnji dan mojeg boravka odlučila sam predati jednu molbu za posao. Ta jedna je bila dovoljna da danas shvatim koliko smo zapravo vezani, utamničeni, prevareni.
Autor: Danijela Pavlović/Nova budućnost u Njemačkoj
Njemačka, ta prilika, ta želja za nečim boljim, to snivanje za normalnim životom! Kako mnogi snivaju, želim vam ukratko ispričati moj trotjedni let s prisilnim slijetanjem u realnost.
Sve je krenulo s pozivom na sedmodnevni tečaj jezika u München. Prihvatila sam objeručke i bila sretna što imam priliku upoznati do sada samo virtualne prijatelje kao i vidjeti taj grad, državu o kojoj svi pričaju i maštaju. Divan grad, kultura, poštivanje, otvorenost, bez pretjeranih gužvi ako ste pješak, većina prometa se događa u podzemlju. A prijatelji? Virtualni prijatelji? Kad vas netko ugosti, otvori vam vrata svojeg doma i prihvati kao svojeg člana obitelji (niti jedan trenutak se nisam osjećala kao višak) što napisati? Ti rijetki, oni koje brojimo pod nestale, s vrlinama koje izumiru nađemo 600 kilometara od doma i cijeli svijet u mojim očima zaslužuje šansu upravo zbog njih; tih rijetkih, posebnih, jednostavnih, ponosnih, nesebičnih, dobrih ljudi (hvala vam).
Zadnji dan mojeg boravka odlučila sam predati jednu molbu za posao. Ta jedna je bila dovoljna da danas shvatim koliko smo zapravo vezani, utamničeni, prevareni. Sve je vezano i ništa nije lako raskidivo kad dolazite iz naše lijepe siromašne za koju svi volimo misliti da ima sve najbolje, osim plaća. Istina, teško je uz male plaće, a pogotovo bez posla, skupiti novac za start koji u Njemačkoj ima sasvim drugu razinu.
Ostavila sam molbu u jednom prekrasnom restoranu i otišla kući. Kući svojoj djeci, suprugu i majci koja živi s nama.
Suprug je zaposlen, ima neku prosječnu hrvatsku plaću od koje pokrivamo kredit za kuću i troškove života. Ne sve, obično to budu režije i kredit, ostalo sam ja podmirivala kad sam imala posao. Eh, stigla sam doma i prije nego je ručak bio na stolu zvoni telefon… Iz restorana me žele na probnom radu prekosutra! Ništa, spremaj stvari i put pod noge, osjećaj ponosa, vi koji često mijenjate posao znate kakav je!
Odradila sam probu, posao je divan i odgovara mojim željama. Što se tiče napora ili gdje se više radi, rekla bih da je isto, posao je da se obavi, a ljudi su ti koji imaju ili nemaju radne navike. Nema razlike, zato ako ste naviknuti gledati krivine i baviti se poslodavcem i kakav je, a ne poslom, nemojte dolaziti!
Ponuđen mi je ugovor, dobila sam 15-ak dana da skupim papire i tu počinje muka, muka zvana stan i kakve repove svi donosimo iz Hrvatske.
Oni koji misle da mogu raditi u Njemačkoj, plaćati stan i režije tamo i doma, nisu realisti. Jednostavno nemoguće!
Ovdje se može u dvoje, sami u gradu gdje garsonijere dostižu 1000 eura, neki vama dostižni stanovi su 600-700 eura, a dobiti ih u konkurenciji koja duže radi od vas, imaju platne liste i govore jezik – nepotrebno objašnjavati.
Kauciju ili proviziju od 1500-2000 eura za garsonijerice morate imati, posuditi, zaraditi. Ako dolazite s djecom (moja preporuka) stan će vas koštati 800-1000 eura, na dvije plaće možete, možete živjeti, nešto malo i uštedjeti. Ono što je sigurno, nećete ići u minus ili kao u Hrvatskoj s dvije plaće strahovati od ovrha!
Situacija u kojoj ste nespremni uletjeli u priču bez razrađenog plana, a poslodavac vam ne nudi smještaj, je zasigurno zadnje što vam treba.
Ne sumnjam da bi me prijatelji ‘trpjeli’ mjesec-dva dok ne stanem na noge, no tu dolazimo do onog tko smo i sami. Satnica od 8.51 – 9 eura sigurno nije ona koja vam dopušta da živite i pokrivate troškove u obje zemlje. Ako se spremate, spremajte se zajedno. Očekivati da ja živim ovdje i pokrivam svoje troškove, dok familija radi isto u Hrvatskoj zato što nemam dovoljno da im pomognem, je grozno. Svi vi čiji partneri rade vani i šalju doma novac znajte: to je strašno teško, nitko ne zaslužuje biti razdvojen i živjeti spartanski da bi doma poslao nešto novaca obitelji koja ne želi preseliti i raditi u Njemačkoj. München je grad s 30% samaca, imajte to na umu kad inzistirate na podjeli novca, no ne i mjesta prebivališta.
Zato i ja sama sljedeći puta dolazim ‘u kompletu’. Odvojen život je nešto na što nisam računala kao jako teško, ispalo je da je teže od Leonardovog brončanog konja u Milanu koji mi skakuće u grudima. Neki će reći trebala si ovako ili pak onako. Nema meni bez obitelji sreće u stranom gradu.
Kao u nekom filmu u kojem pjesnik cijeli život uklesuje u kamenu svoju najbolju pjesmu, pjesmu koja će nadmašiti sve druge pjesme i postati najveća pjesma ikad. Kad je završio s klesanjem on stane razbijati sva slova i rečenice osim naslova, naslov je bio GUBITAK. Upitan zašto je to napravio odgovara:
Ništa ne može opisati GUBITAK, on se jednostavno mora osjetiti.
Njemačka je stvorena za obiteljski život, samcima je puno teže. Dječji doplatak nije zamišljen kao dodatak za otplatu kredita ili kupnju televizora, već je taj novac pokrivanje ‘realnih’ troškova školovanja djece u Njemačkoj. Ne računajte dječji kao plaću!
croexpress.e
KOMENTARI