U Sarajevu je jučer ubijena još jedna žena. Ubica je njen partner, koji je i ranije osuđivan zbog nasilja u porodici i koji je imao zabranu prilaska ženi. Nakon još jednog zločina na površinu izranjaju stara pitanja, na koja nadležni jako sporo pronalaze odgovore.
U posljednje dvije godine u Bosni i Hercegovini (BiH) je ubijeno 19 žena. To je 19 uništenih porodica, ali i mnogo širi krug pogođene rodbine, prijatelja i poznanika. Tu je jako mnogo djece koja će ostati obilježena vjerovatno vječnom traumom. To je duboki poraz sistema koji je trom, koji reaguje kampanjski i koji obećava mnogo, ali reaguje prekasno.
Nakon monstruoznog zločina u Gradačcu prije nešto više od tri mjeseca gotovo da ne postoji nivo vlasti koji nije obećavao uredniji sistem, bolju kontrolu, preciznija zakonska rješenja i stalnu brigu za žrtve nasilja. Desilo se nekoliko protesta, mnogo obećanja te su se najavile radne grupe koje bi trebale sistemski rješavati ova pitanja.
Jedino konkretno što se u međuvremenu dogodilo i vidljivo jeste da je izdvojen veći iznos novca za rad sigurnih kuća. A kada smo kod sigurnih kuća i tu se može nametnuti pitanje svrsishodnosti njihovog funkcionisanja. Sigurna kuća bi trebala i služiti kao sigurna, da nasilnik ne zna gdje se žena nalazi. A s obzirom na broj sigurnih kuća u našoj zemlji, jednostavnost njihovog pronalaska, zaštite, nameće se pitanje koliko su takvi objekti uistinu sigurni za žrtve nasilja.
Ni silne radionice niti okrugli stolovi neće promijeniti stanje na terenu, osim što će poslužiti da se problem naglasi među onima koji su već svjesni problema u društvu. A žrtva? Žrtva je vani, uplašena, izložena konstantnom strahu za sebe i često za dijete. Uplašena reakcije i sredine ako progovori o nasilju te ništa manje važno – uplašena za egzistenciju.
U relativizaciji problema femicida često što svjesno, što nesvjesno doprinose i oni koji kažu kako se žrtva nakon nasilja ipak vratila nasilniku. Kako su se pomirili i tako dalje. Tu se često zanemaruje jako važan detalj egzistencije jer je žrtva možda bez posla, stana i slično.
Ipak, ono što je najvrednije je život. A život je prekinut za još jednu ženu. Ubio ju je nasilni partner, a žrtva se nije mogla odbraniti. Ni ubijena Emira Maslan, kao i mnoge prije nje nisu se uspjele odbraniti, jer ih ne mogu odbraniti demagogije, sporovozne inicijative i tromi sistem.
Stoga zašto ne postaviti pitanje. Da li je rješenje da država dopusti naoružanje žrtava dugotrajnog nasilja. Da ih država obuči i da žrtve nasilja imaju legalitet i dozvolu posjedovanja oružja, kako bi se u slučaju napada mogle odbraniti.
KOMENTARI