Brežuljak koji je napravljen duž desne obale toka rijeke Sane, da zaštiti stanovništvo od poplave.
Nasip, kako smo ga zvali.
Mjesto je u centru grada, sakriveno od naselja i kuća.
Mjesto gdje su se okupljali mladi i napajale duše.
Nasip je čuvao naše tajne.
Ljudi su oduvijek bili vezani za prirodu i svaki čovjek ima svoju ekološku priču. Moja je vezana za jedan nasip koji je dugo vremena bio moj najbolji prijatelj, kojem sam mogao ispričati svoje probleme i podijeliti s njim svoje brige, a da to niko drugi ne sazna.
Nasip, kako smo ga zvali, mjesto je s kojeg se dobro vidjelo naselje i kuće, okupljali mladi i napajale duše. Tu bi nestajale sve brige koje su mogle tištiti malena i nejaka dječija pleća, odatle se pogled činio bistrijim i jasnijim, a svaka tuga imala je drukčiji okus.
Kao osmoškolci smo svakoga proljeća organizovano čistili i uređivali nasip.
Kao srednjoškolci smo koristili slobodno vrijeme da se sakrijemo u ljepoti i tišini prirode.
Nasip je znao sve tajne našeg mjesta i bio je liječnik naših duša. Dani su na tom mjestu imali drugačiju sliku, a noći su bile tiše i mirnije. Vrijeme je sporije prolazilo. Neki čudan magnet imao je taj nasip dok je uspijevao toliko dugo da privlači mlade sebi.
Kako je vrijeme prolazilo a mi odrastali, veza sa nasipom je bila sve slabija.
Moderni život i godine učinile su svoje, a mjesto okupljanja sada su postale vrele gradske ulice, buka je zamijenila tišinu prirode, a ogromne betonske građevine nisu slale niti primale nikakve poruke, samo su ćutale nijemo posmatrale.
Kad su se javile prve brige koje adolescenti imaju, više nije bilo tog nasipa, da ih s njim podijelimo i tada smo shvatili vrijednost prirode i blagodati koje nam ona daje.
S vremenom smo se ponovo znali okupiti na nasipu da evociramo uspomene i oživimo sjećanja na sretne dane provedene na nasipu. Okupili bi se tako i sjeli u krug, te pričali o našem djetinjstvu i svim onim dogodovštinama koje smo doživljavali.
Bila je to nova prilika da majku prirodu iznova doživimo i bolje shvatimo njenu vrijednost. Ekologija nam je svima postala bitan segment života a da toga nismo bili ni svjesni.
Usporedili smo i analizirali naš gradski život sa životom u prirodi i svi zajedno došli do zaključka da ništa ne može zamijeniti naš nasip, ali smo se ipak na kraju pomirili sa sudbinom i pronašli alternativu u gradskim zidinama i betonskim konstrukcijama.
Novo mjesto okupljanja sada je bio jedan zidić, koji je dobro igrao ulogu nasipa i primao sve naše emocije i udarce života.
Na tom zidu su nastale prve ljubavi, izrodili se prvi brakovi i sklopljena nova prijateljstva.
Starom društvu je puno nedostajao nasip,
a vjerujem da smo i mi njemu.
Čudno je to kako priroda ne govori, a ipak nas sve dobro razumije. Ona nam je dobar prijatelj, čuva naše zdravlje, našim očima i dušama pruža zadovoljstvo i užitak gledanja u njene blagodati.
Kako više odrastamo sve smo više vezani za nju i sve se više njoj vraćamo.
Možda je to razlog zbog kojeg se čovjek, što je stariji, sve više vraća prirodi i sve više boravi u njoj a sve manje u gradovima.
Čuvajmo prirodu
i brinimo se o njoj,
ona će nam to znati vratiti
i biti uvijek uz nas!
KOMENTARI