Ja sam odrasla u vremenima kada se komšija/susjed poštovao, postajali su najbolji prijatelji, čuvali djecu jedni drugima, ispijali kafe vikendom dok su se djeca igrala u drugoj sobi. Nekada su ljetovali zajedno, ostavljali ključeve jedni kod drugih kada bi išli na put.
Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba
Bilo je uvijek komšija/susjeda koji su voljeli više poviriti u kuću komšije/susjeda, nego u svoju, pa sutra pričati o bijelim jambolijama na kauču i pletenim miljeima. Bilo je i takvih.
Danas ova naša lijepa zemlja ima i komšiju i susjeda. I jedni i drugi,neovisno od jezičke varijante ili pisma, vole malo zaviriti preko svoga praga, pa nas učiti kako je Bosna i Hercegovina zemlja tri konstitutivna naroda, kao da mi to ne znamo. Po ko zna koji put će to poštovati, ali se ujedno i zalagati za prava sva tri, ali, ipak, posebno/posebice za prava jednog od tri naroda. Prošlost će ostavljati u prošlosti, a stremit će ka budućnosti punoj dobrih odnosa. Imaju susjedi, a i komšije nezaposlene, dugove i propale firme kojima bi se trebali baviti više od konstitutivnih naroda u BiH.
Ipak, ja sam više ljuta na naše političare. I oni nas svaki dan uče da je ova naša lijepa zemlja – zemlja tri konstitutivna naroda, kao da mi to ne znamo, manjine ili ostale, ponekad spomenu.
Bosanskohercegovački političari postavljaju jasne standarde ko je podoban i onako, što bi rekli, pravi Hrvat, pravi Srbin, pravi Bošnjak. Nadam se da su u ova četiri mjeseca rasporedili sve svoje prave/podobne ljude, udijelili jedni drugima ministarstva, kantone, općine/opštine, napravili jasan plan zapošljavanja bliže i šire familije/obitelji koja će svakako ući u, predizbornim kampanjama, obećani broj novih radnih mjesta; i, eto, neka će, samo, molim vas, oformite vlast i, molim vas, počnite raditi.
Djecu smo prestali rađati, mladi nemaju stanove, mladi prestaju ovdje imati planove
Ne zaboravite, radnici bez posla, radnici bez plaća su konstitutivni. Rudari u jamama su konstitutivni i sami su skupili novac za nastradale u jami Raspotočje. Radnici su pravi Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Počnite raditi za one bez uvezanog staža, bez zdravstvenog osiguranja, one koji ne mogu platiti privatne preglede, pa ostaju bez nalaza. Bolesni i penzioneri su jednako pravi Bošnjaci, Srbi, Hrvati. Počnite raditi za bolje obrazovanje. Prestanite stvarati obrazovanje kojim mladi postaju neobrazovani. Otvorite muzeje, pozorišta, biblioteke. Počnite raditi, da nam radnici ne ginu. Molim vas počnite raditi. Stvorite nam ulice sigurnim i bez straha. Djeca nam ginu u tramvajima, djecu nam ubijaju batinama, djeca nam umiru jer se ne mogu liječiti u BiH. Djecu smo prestali rađati, mladi nemaju stanove, mladi prestaju ovdje imati planove. Ovdje roditelji angažiraju advokate da bi se borili za prava svoje djece, za njihovo obrazovanje. Ovdje roditelji angažiraju advokate da bi djecu upisali kao Bosance. Mladi, bez dana ratnog iskustva, hvala Bogu, Allahu, da ga nemaju, imaju predrasude, neki su, čak, uvjereni da su razlike vidljive po boji kože?! I nije kriv Ante što tako misli, nije. On je rođen, kao i moja djeca, krvav i smežuran. I on je širom, uz grimasu, otvorio usta uz plač kada je prvi put udahnuo zrak. I njega su dali mami u ruke da ga vidi i prvi put poljubi. Sve je tada bilo isto. Poslije je slušao o razlikama u kući, u školi, na televiziji. On je proizvod posljedica rata, a čini mi se i njegovog cilja. Ljuta sam na vas, jer vama to odgovara, vi tačno znate na kojim teritorijama ćete postaviti svoje predizborne plakate, gdje će stajati slogani „Srpska kuća“, gdje „Hrvatski odgovor“, a gdje „U jedinstvu je snaga“, a isto se ponašaju i one, kao, opozicione i oni nas broje po ovim ili onim, pa tamo hrle na predizborne skupove.
Prestanite ići u svoje „centrale“. Prestanite u drugima tražiti zaštitu i svoj odraz u ogledalu, jer samo da vas podsjetim, neki od njih su vratili sve kredite MMF-u, a vi bez MMF-a ne možete isplatiti penzije.
Onoga trena kada počnete stvarati od ove lijepe zemlje ono što ona zaslužuje, kada se vi okrenete radu, tada će susjedi/komšije dolaziti kod nas da vikendom piju kafu, kahvu ili kavu. Sutra će, možda, malo ogovarati, prepričavati, sa blagom dozom ljubomore, kako je kod nas lijepo. Neće nas, kao do sada, spominjati i obećavati da će se zalagati za nas i našu svjetliju budućnost i podsjećati na tri konstitutivna naroda. Tada nećemo imati investitore koji će investirati u grdosije od tržnih centara, a i neki drugi arhitekti osim onih go, loš, zao će učiniti naše gradove lijepim, samo, molim vas, počnite raditi. Na pregovorima od deset napravili osam koraka, hajte još deveti i deseti, pa da vi skočite na posao, a mi kažemo hop!
Jučer poslijepodne zvao me moj prijatelj iz Širokog Brijega, zvao me samo da me pita kako sam? Zbog njega sam sjela u auto, nekada prošlog ljeta. „Ubola“ sam jedan od tri sunčana dana, i po vrelini, kakvu ti samo pruža Hercegovina, otišla u Široki da mu odnesem ugovor. Išla sam s mojom kolegicom, ona je ona – „malo tamnije boje kože“. On, zbog bolesti, nije mogao doći u Sarajevo. Nismo mi njemu nosile ugovor jer je on „moj“ ili „njen“ ili „vaš“, već zato što je dobar čovjek. Uradila bih isto, za sve dobre ljude, ove naše lijepe zemlje. To mi nikada ne možete oduzeti!
KOMENTARI