Ne plašim se corone. Plaše me suze jetima…nedužnih.

Ne plašim se corone. Ni smrti, jednom se umrijet mora svakako.
Plaši me krutost u srcima, hladnoća u dušama, sebičluk i zadrtost, plaši me “ja pa ja”, plaše me siti a pohlepni stomaci, ruke koje rijetko grle a ka svemu hrle, da napune torbe, sobe, podrume a prazna kamena srca nose. Bolesna!
Ne plašim se corone. Ne, vallahi, ni na kraj mi pameti nije. Putujem, hodam, radim, djecu sa sobom vodim, kupujem što moram za danas samo, ko i prije. 
Jedan je nad nama, ne zaboravi. 
Njegovo određenje niko odgodio nije. Niti promijenio. Sem dova.
A doviti se mora i s coronom i bez nje.
Plaši me zulum i naša oguglalost, ravnodušnost, nemar.
Plaše me suze jetima….nedužnih. A toliko ih ima….
SSabri