Wilma Rudolph sredinom 20. stoljeća prošla je put od “najbolesnije djevojčice” do “najbrže žene na svijetu”. Zbog dječje paralize do 11. godine nije mogla hodati, da bi s 20 osvojila zlatne medalje na 100, 200 i 4×100 metara na Olimpijskim igrama 1960. i postala ogromna zvijezda koja je pomogla izbrisati segregaciju u Americi, piše Index.hr
U PRAŠINI Alabame odvijala se potjera. Dječak nogu okovanih u čelične steznike bježao je od trojice mangupa na biciklima. Steznici su mu pomagali da hoda i ravnali mu kralježnicu, ali za trčanje nipošto nisu bili predviđeni.
“Trči, Forreste, trči”, panično je vikala malena Jenny, a njegov je korak postajao pravilniji i brži, čelični steznici sve klimaviji dok nisu potpuno popustili i raspali se pod silom novonastale slobode. Forrest Gump je protrčao i “od toga je dana trčao kamo bi god išao”, u svojim avanturama koje su ga u kultnom filmu provele kroz brojne događaje iz povijesti 20. stoljeća.
Iako nije bila direktna inspiracija za taj legendarni filmski lik, za Wilmu Rudolph se može reći da je bila stvarni Forrest Gump. I ona je u djetinjstvu imala ozbiljnih zdravstvenih problema i morala hodati u sličnim ortopedskim pomagalima, da bi joj uskoro trčanje donijelo svjetsku slavu.
“Najbolesnija djevojčica u gradu” postala je najbrža žena na svijetu i prva trostruka olimpijska prvakinja na jednim Igrama.
Od “najbolesnije djevojčice u Clarksvilleu” do “najbrže žene na svijetu”
Wilma je bila nedonošče i liječnici su joj prognozirali ranu smrt. Par godina kasnije, kada je zbog dječje paralize bila prikovana za krevet, smatrali su da više nikada neće hodati. Tvrdoglava majka Blanche pronašla je valjda jedinu bolnicu spremnu liječiti tamnoputu djevojčicu iz siromašne obitelji u tada žestoko diskriminatornom SAD-u.
U čudesnom obratu jedne od najinspirativnijih priča u povijesti, Wilma se oporavila i pretvorila u sportsku ikonu. Svega pet godina nakon što je odbacila ortopedska pomagala i počela hodati, 16-godišnjakinja je s američkom štafetom osvojila broncu na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. Međutim, to nije bio vrhunac djevojke za koju nisu vjerovali ni da će živjeti.
Godine 1960. postala je prva američka atletičarka s tri zlatne medalje na jednim Igrama. Svijet joj se divio kada je u Rimu prva proletjela kroz cilj u utrkama na 100, 200 i 4×100 metara. Postala je zvijezda koja je ispisala povijest i pregazila granicu između rasne podijeljenosti crnaca i bijelaca i kojoj su fanovi krali tenisice te mahnito lupali po autobusu samo kako bi im mahnula.
A onda je, jednako šokantno kao što se pojavila na sceni, sa svega 22 godine završila karijeru.
Wilma je bila nedonošče
Život Wilme Glodean Rudolph otpočetka je bio borba. Rođena je 23. lipnja 1940. godine, dva mjeseca prije termina i sa svega dva kilograma. Beba, kraća od štruce kruha, bila je 20. od čak 22 djece iz dvaju brakova oca Eda i osmo dijete majke Blanche.
Rudolphovi su bili siromašni, ali sretni. Imali su tek ono što je Ed zaradio znojeći se na fizički teškom poslu na željeznici, a Blanche čisteći za gospodom bjelačkih obitelji u rasno podijeljenom Clarksvilleu. Njihovu skromnu svakodnevicu mogla je pokvariti tek kakva bolest. I ona se pojavila.
Wilma je imala šarlah i teške upale pluća. Dio djetinjstva provela je u krevetu i s tako slabim imunitetom nije mogla ići u vrtić ni u prvi razred osnovne škole, već su je čitanju, pisanju i zbrajanju učili kod kuće. “Njoj je sve bilo teže nego ostaloj djeci”, žalila ju je Blanche. “Klinci su dolazili k nama kako bi se igrali s Wilmom dok je ona sjedila u svojoj stolici”, opisala je majka tužan prizor.
“Vaša kći više nikada neće hodati”
Tek što se njezino krhko tijelo izborilo s dvjema bolestima, snašla ju je treća. “Vaša kći više nikada neće hodati”, hladno je prozborio liječnik i dijagnosticirao dječju paralizu. Ta formalno izgovorena rečenica ušla je na jedno i izašla na drugo majčino uho.
Blanche ju je prečula jer joj se urušavao svijet. Wilma se zarazila poliovirusom koji uglavnom zahvaća djecu i koji je prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji do 1950-ih godišnje ubijao ili paralizirao pola milijuna ljudi diljem svijeta.
U početku izaziva temperaturu, kašalj, povraćanje i proljev, dok u posljednjoj i najtežoj fazi može prodrijeti u živčani sustav ili zahvatiti leđnu moždinu, što rezultira paralizom udova i mišića. Udovi su tada mlohavi i bez refleksa, a eventualni oporavak izuzetno spor. Ne vrati li im se funkcija kroz dvije godine, paraliza postaje trajna.
“Majka mi je rekla da ću ponovno hodati. Vjerovala sam joj”, napisala je Wilma u autobiografiji. Nedugo nakon Wilmina rođenja, američki mikrobiolog Jonas Salk proizveo je cjepivo protiv poliovirusa, no to je za tijelo junakinje ove priče bilo prekasno. Ona se sama izborila za najveću pobjedu u životu, veću od onih ostvarenih na atletskoj stazi.
Zbog tamne boje kože nisu pronašli bolnicu u Clarksvilleu
Dječja paraliza ostavila je posljedice na Wilminoj lijevoj nozi. Bila je oslabljena i zahtijevala je liječničku skrb, ali u vrijeme segregacije u bolnicu u Clarksvilleu smjeli su samo bijelci. Bijesna Blanche nije mogla prihvatiti nepravdu nanesenu djevojčici koja ni na koji način nije bila kriva za muku koju je prolazila i zbog koje nije imala djetinjstvo poput vršnjaka.
Pomoć su pronašli tek u 80-ak kilometara udaljenoj bolnici u Nashvilleu, pa je Blanche svaki tjedan uporno sjedala u autobus i vodila Wilmu na tretmane. Dobila je i ortopedski steznik koji je podržavao nogu i zbog kojeg joj je bilo neugodno u društvu, a fizioterapeuti su majku podučili masiranju koje je trebalo pokrenuti Wilmine atrofirane mišiće.
Stečeno znanje prenijela je mnogobrojnim ukućanima i tako je stvorena rutina prema kojoj su članovi obitelji naizmjence četiri puta dnevno masirali Wilmu. “Često sam razmišljala kako se riješiti steznika”, priznala je Wilma. Unatoč neimaštini, imala je lijepo djetinjstvo prepuno ljubavi ukućana koji su je motrili i opominjali da ne skida ortopedsko pomagalo koje ju je vratilo u život.
Odbacila je steznik i počela nizati koševe
Wilminu veselju nije bilo kraja kada je s 11 godina bacila steznik i ortopedsku cipelu u ormar. Konačno je bila normalno dijete. Tijekom godina provedenih u kući, s braćom i sestrama koji su čvrstim pritiscima dlanova istjerivali posljedice dječje paralize, a ponekom šalom pokušavali navući osmijeh na turobno lice, u njoj je jačao sportski duh i nakupljala se želja za nadmetanjem.
Čim se dovoljno oporavila, izazivala je kvartovske dječake u penjanju i skakanju, a potom i loptanju pod obručima. “Stalno je govorila o košarci, košarci, košarci”, prisjetila se majka. Wilma je po uzoru na stariju sestru Yvonne nastupala za ženske ekipe osnovne škole Cobb, a kasnije srednje škole Burt.
Bila je fantastična. Hitroj i naviknutoj na migoljenje kroz bratske blokove u obiteljskom dvorištu, trener C. C. Gray dao joj je nadimak Skeeter, koji se u slengu koristi za komarca. “Mala si, brza i stalno mi staješ na put”, rekao je Wilmi, koja je na drugoj godini postigla ukupno 803 poena, postavivši novi rekord države Tennessee.
Nakon osvajanja trećeg mjesta na državnom natjecanju tamnoputih ekipa, košarka je postala sport u kojem je Wilma mogla izgraditi karijeru. Takav je bio plan sve dok njezinu brzinu usred utakmice nije uočio sudac, zapravo atletski trener Ed Temple sa sveučilišta Tennessee State.
Neovisno o tome što je s 14 godina još bila u srednjoj školi, pozvao ju je u sveučilišni ljetni trening-kamp, a posljedično i na devet natjecanja koja je u Philadelphiji organizirala Amaterska atletska unija. Wilma je ondje sve konkurentice ostavila u prašini, premda je dotad trčanje shvaćala tek kao razbibrigu između dviju košarkaških sezona.
Sa 16 godina nastupila je na Olimpijskim igrama u Melbourneu
Godine 1956. morala se naglo uozbiljiti te se iz nezrele 16-godišnjakinje pretvoriti u ozbiljnu atletičarku. Naime, Temple ju je pozvao na trialse u Seattle, odnosno na američke atletske kvalifikacije za Olimpijske igre u Melbourneu.
Na sreću, uz nju je bila Mae Faggs, članica zlatne štafete s Igara u Helsinkiju 1952., koja ju je uzela pod svoje. “Skeeter, baby, ako želiš upasti u ekipu, sve što moraš napraviti jest držati se mene”, poručila je Faggs mladoj kolegici, skinuvši joj barem par grama pritiska s ramena.
Pokazalo se da Temple nije pogriješio jer je Wilma na 200 metara ostvarila zadano vrijeme i izborila vizu za Australiju. Postala je najmlađa od 297 američkih predstavnika, od čega je bilo 46 žena. No očekivana trema pa i nerazvijenost tijela uzeli su danak i Wilma je ispala u drugoj rundi.
Štafeta 4×100 bila je popravni ispit koji su Amerikanke itekako položile. U konkurenciji čudesnih Australki – koje je predvodila Betty Cuthbert, 18-godišnja osvajačica zlata na 100 i 200 metara – istrčale su stazu za 44.9 sekundi, što je bilo brže od svjetskog rekorda. Problem je bio u tome što su Britanke istrčale dionice za 44.7, a najbrže Australke za nevjerojatnih 44.5 sekundi.
Wilma se sa sunarodnjakinjama Isabelle Daniels, Margaret Matthews i Mae Faggs popela na olimpijsko postolje svega pet godina nakon što je s nogu skinula metalne steznike. Tresla se, ali sada ne od nervoze niti posljedica dječje paralize, već od sreće što više nije prikovana za krevet i što će, kada se vrati kući, moći ponosno pokazati odličje.
“Prijatelji su u razredu prenosili moju medalju iz ruke u ruku, željeli su je dotaknuti, osjetiti i vidjeti. Kada su mi je vratili, primijetila sam da je puna otisaka. Pokušala sam je ulaštiti, ali shvatila sam da bronca ne sjaji. Zato sam odlučila idući put uzeti zlato”, rekla je Wilma za Chicago Tribune.
Tigerbellsice su imale božanski status na Tennessee Stateu
Prije svojih drugih, pokazat će se i posljednjih Igara, Wilma je prošla olimpijski ciklus na sveučilištu Tennessee State. Dobila je sportsku stipendiju i 1958. postala punopravna članica Tigerbellsica. Bio je to trenutak neizmjernog ponosa, kao kada juniora u nogometu pozovu na seniorski trening.
Ženska atletska ekipa imala je božanski status na sveučilištu. S druge strane, trener Temple, inače sociolog, svaku je sportašicu tretirao jednako. “Budeš li popustljiv prema jednoj, druga će to iskoristiti i uskoro će se sve raspasti”, govorio je Temple.
Zajedništvo i timski rad bili su za njega sveto pismo. Uostalom, njegova posvećenost i ljubav prema radu nisu bili upitni uzevši u obzir da je trenersku ulogu obnašao volonterski. Osim toga, svojim je automobilom prevozio atletičarke na natjecanja i o svom trošku brinuo o derutnoj, zemljanoj stazi za trčanje.
Najviše je mrzio kada bi mu nadobudna momčad američkog nogometa kopačkama izbušila rupe. Tada bi uz mrmljanje u bradu stazu morao krpati lopatom i ravnati grabljama kako bi spremna dočekala idući trening.
“Djevojke su drugačije. Posvetiš li se jednoj previše, druge će biti ljubomorne”
Bio je strog i jednako ozbiljan pristup tražio je od atletičarki. Ako bi ijedna propustila početak treninga, trčala bi po krug za svaku minutu kašnjenja. Wilma je tako jednom zakasnila 30 minuta jer je zaspala, što ju je pratilo i tijekom ostatka karijere kada bi nerijetko zadrijemala između polufinalne i finalne utrke, s time da pospanost može biti posljedica dječje paralize.
Bila je silno motivirana te je bez pitanja odradila kaznu, dok je idući dan stigla na trening 30 minuta ranije. “Savršeno ih poznajem. Ne moraju mi ni reći kada su bolesne. No ne želim im biti preblizak. Djevojke su drugačije. Posvetiš li se jednoj previše, druge će biti ljubomorne. Zbog toga sa svakom razgovaram po pet minuta”, objasnio je svoj pristup.
Templeov provjereni recept davao je rezultate. Atletičarke su pod njegovim vodstvom nizale fantastične rezultate, pa je tako Wilma uoči Olimpijskih igara u Rimu 1960. osvajala zlata na nacionalnim utrkama u Clevelandu, Nashvilleu i Chicagu.
Dotadašnji vrhunac karijere ostvarila je na trialsima u Abileneu u Teksasu, gdje je 200 metara istrčala za 22.9 sekundi i postavila svjetski rekord koji je stajao punih osam godina. Sa statusom najbrže na svijetu otputovala je u Rim i, u odnosu na Melbourne, bila je potpuno mirna.
“Nijedan se živac u njezinu tijelu nije micao. Bila je skoro pa lijena, a kada bi došla na start – bum! Sva prikupljena energija eksplodirala bi i pretvorila se u brzinu”, slikovito je Temple opisao Wilmu koja je 1960. u Rimu ispisala povijest.
Skandiranje “Wilma! Wilma” nakon što je osvojila zlato na 100 metara
Wilma je bila naviknuta na grbave staze, ali nije očekivala da će dan uoči kvalifikacijskih utrka na 100 metara stati u rupu i iskrenuti gležanj na trening-stazi elitnog natjecanja. Sreća u nesreći bila je što je prag boli koju je podnosila boreći se s paralizom podigla na razinu vojnika.
Zgrabila je hladan oblog, ljutito ga stisnula uz oteklinu i privremeno ublažila bolove, a potom sa zamotanim gležnjem stigla do polufinala. U njemu je, iako je zaspala i zamalo zakasnila na start, izjednačila svjetski rekord od 11.3 sekunde. Bila je prvi favorit unatoč tome što je duboko u mislima skrivala strah od sporog starta.
“Oduvijek sam slabo startala zbog svoje visine (180 centimetara). Bila sam najviša sprinterica iz SAD-a i na prvih nekoliko desetaka metara nikada nisam bila konkurentna. No ubrzavala sam kako je utrka odmicala. Kada sam došla do 50 metara, vidjela sam da ih imam. Na 70 metara sam znala da je pobjeda moja, nitko me nije mogao sustići”, prepričala je.
Snimka utrke potvrđuje da je isprva hvatala zamah, ali i da je ciljnu vrpcu potrgala s novim svjetskim rekordom od 11 sekundi ispred Britanke Dorothy Hyman (11.3) i Talijanke Giuseppine Leone (11.3). “Wilma! Wilma!” skandirala je rimska publika, nesvjesna da gleda u nekad “najbolesniju djevojčicu”.
Premda rekord nije uvažen zbog snažnog vjetra u leđa, na drugom kraju svijeta nastajala je još veća euforija nego na stadionu. Wilma, kao i legendarni boksač Muhammad Ali i košarkaš Oscar Robertson, svoju instantnu slavu u matičnoj zemlji dugovala je činjenici da su Olimpijske igre u Rimu bile prve koje su se mogle gledati u Sjevernoj Americi.
Televizijske kuće CBS iz SAD-a, CBC iz Kanade i TSM iz Meksika snimale su i montirale sadržaj u Rimu, pa vrpce preko Pariza slale za New York. Sustav je bio toliko podmazan da je američka publika gotovo isti dan, s odmakom od nekoliko sati, upoznala Wilmu.
Vidjeli su kako ostvaruje cilj zacrtan četiri godine ranije, kada je u školskoj klupi samoj sebi obećala da će osvojiti medalju koju može uglancati toliko da u njoj vidi vlastito lice.
Drugo i treće zlato “najbrže žene na svijetu”
Temple, trener na Tennessee Stateu i voditelj američkih atletičara na Igrama, opisao je Wilminu hladnokrvnost. Nagla popularnost i toliko željeno zlato nisu je mogli izbaciti iz ravnoteže, a to je dokazala dva dana kasnije u kvalifikacijskoj utrci na 200 metara, u kojoj je s 23.2 sekunde postavila novi olimpijski rekord.
Globalni status “najbrže žene na svijetu” zaslužila je tako što je u finalu ove discipline, s vremenom od 24 sekunde, toliko nadmašila suparnice da je u posljednjem kadru, na ciljnoj liniji, bila usamljena. Daleko iza nje, kao nekada na amaterskim utrkama u Philadelphiji, ostale su druga Njemica Juditha Heine (24.4) i treća Britanka Dorothy Hyman (24.7).
Do trećeg i posljednjeg zlata došla je na najteži, dramatičan način. Štafetu na 4×100 uz Wilmu činile su Martha Hudson, Lucinda Williams i Barbara Jones. Četiri sveučilišne kolegice poznavale su se u trepavicu, znale su kako svaka diše nakon stotina zajedničkih treninga, ali su unatoč kemiji zamalo ispustile palicu prilikom posljednje izmjene.
Koštalo ih je to malo vremena, koje je Wilma kao posljednja trkačica ipak nadoknadila i u direktnoj borbi s konkurenticom iz druge staze Judithom Heine u cilj utrčala s vremenom 44.72 sekunde ispred Njemačke (45) i Poljske (45.19).
Kompletiranje zlatnih odličja za Wilmu je imalo posebno značenje jer se time manje-više izjednačila sa svojim uzorom, legendarnim atletičarem Jessejem Owensom koji je 1936. na Igrama u Berlinu osvojio prvo mjesto na 100, 200 i 4×100 metara te u skoku u dalj. Bio je Wilmin heroj i od tada je svoje ime mogla staviti uz njegovo.
La Gazzela Negra, La Perle Noire i Tennessee Tornado
Prije no što se vratila u SAD, Wilma je s olimpijskom delegacijom obilazila europske gradove. Koliko je god bila skromna i isticala štafetni uspjeh te radost koju osjeća na podiju s kolegicama, neupitno je bila najveća zvijezda kojoj su se klanjali kamo bi god došla i zvali je u mjesta koja nije stigla posjetiti.
Talijani su je nazvali La Gazzela Negra (Crna Gazela), Francuzi je proglasili La Perle Noire (Crnim Biserom), a Englezi su je opisali kao Tennessee Tornado. Noge je nisu boljele od trčanja, ali se šaka zasigurno grčila od silnih autograma koje je potpisala.
Ludilu kakvo je vladalo za Wilmom svjedoči da je policija u Kölnu s konjicom zadržavala fanove, dok su joj u Berlinu u bizarnom slučaju ukrali tenisice, a zatim poput manijaka okružili autobus i lupali po staklima sve dok im nije mahnula. “Napravila je više za svoju zemlju no što bi joj SAD mogao platiti”, rekao je Temple.
Wilmin dan u Clarksvilleu prvi korak prema ukidanju segregacije
Pomalo izmorena popularnošću i pažnjom koju je dobivala nakon što je deset godina ranije gotovo bila nepokretna s ortopedskim pomagalima na nozi, jedva je dočekala vratiti se kući u Clarksville. Ondje ju je dočekalo neugodno iznenađenje, ali uspjela ga je pretvoriti u pobjedu veću od svih onih koje su joj donosile olimpijske medalje.
Plan gradskog vodstva bio je organizirati proslavu dobrodošlice, ali segregacijski zakoni nalagali su da na dočeku bijelci i crnci budu razdvojeni. Wilma nije htjela ni čuti. Zaprijetila je da neće doći na doček, inzistirala je da se podjela ukine i na kraju dobila što je tražila.
Wilmin dan, koji je okupio više od tisuću građana, bio je prvi integrirani događaj u povijesti Clarksvillea. Na dočeku, a kasnije i na proslavi, prvi put u tom gradu bijelci i crnci okupili su se na jednome mjestu, bez ikakvih barijera, a okružni sudac W. D. Hudson je prokomentirao: “Najljepša glazba nastaje kad klavir sviraš i bijelim i crnim tipkama.”
Bio je to prvi korak prema ukidanju segregacije, za što se nastavila boriti sudjelujući u prosvjedima sve dok zakoni o razdvajanju rasa nisu konačno poništeni. Pomogla je stvoriti društvo u kojem bolesne crne djevojčice više neće morati putovati 80 kilometara za dobiju bolničku skrb.
Umirovila se sa svega 22 godine
U narednim mjesecima sudjelovala je u nekolicini utrka, koje također nisu bile iste kao ranije. Svojom je slavom utjecala i na spolne podjele, pa su tako na mitinzima konačno zajedno počeli nastupati i atletičari i atletičarke.
Ali, nije još dugo trčala. Nakon pobjeda na 100 i 4×100 metara na mitingu američkih i sovjetskih sportaša na Sveučilištu Stanford 1962. odlučila je završiti karijeru sa svega 22 godine.
Šokantnu odluku objasnila je željom za odlaskom na vrhuncu te potrebom da se brine za tada već četverogodišnju kćer Yolandu, o kojoj su njezini roditelji skrbili dok je ona gradila sportsku karijeru. Posvetila se i kratkom braku s atletičarom Williamom Wardom, a kasnije i Robertom Eldridgeom, ljubavi iz sveučilišnih dana i ocu njezinih dviju kćeri i dvojice sinova.
Kada su je pitali zašto ne želi u Tokio na Igre 1964., rekla je: “Kada bih osvojila dvije medalje, nešto bi mi nedostajalo. Zadržat ću slavu koju već imam, kao što je Jesse Owens učinio 1936.”
“Zapravo ne znamo koliko je brzo Wilma mogla trčati”
Do kraja života radila je različite poslove. Bila je učiteljica u osnovnoj školi, trenerica na sveučilištu DePauw u Indiani, dopredsjednica baptističke bolnice u Nashvilleu, američka ambasadorica, sportska komentatorica pa i organizatorica atletskih programa za siromašne u sklopu zaklade koju je osnovala.
Zajedničko svim poslovima bilo je da su je iskorištavali zbog slave i da je nisu adekvatno plaćali. Konstantno nije imala dovoljno novca, a isti nije zaradila kao sportašica jer tadašnja vremena nisu bila poput današnjih.
Život joj je bio konstantna borba i tako je 1994. preminula od raka mozga i grla. U posljednjim se danima rijetko pojavljivala u javnosti. Snimljena je tek kako s umirovljenim trenerom Templeom šeće ruku pod ruku, vjerojatno se prisjećajući grbavih staza Tennessee Statea.
Tisuće ljudi ispratile su “najbržu ženu na svijetu”, iako je Temple tvrdio da s tom etiketom postoji jedan problem: “Wilma nikada nije bila u punoj formi. Mi zapravo ne znamo koliko je brzo mogla trčati.”
KOMENTARI