Bio jednom jedan grad. Lijep. Miran. Tih. Ni veliki ni mali. Negdje preko 40. 000 stanovnika. U njemu se rađalo, odrastalo, školovalo, zapošljavalo, ženilo, djecu dobivalo, djecu školovalo, pjevalo, tugovalo, voljelo, starilo, umiralo. Djeca su se veselila i smijala. Igrala na plaži. Pravila kule od pijeska. Uveče su se bosonoga, gola, s pjeskom na tabanima i tijelu vraćala kući. Mirisala su na alge, ribu i školjke… Majke bi ih okupale, obukle, nahranile i napojile pa uz kakvu pričicu ili napjev u meke postelje vodile, s dlanom na licu ili na kosi u snove ispraćale. Radovale se njihovom smijehu, čekale da odrastu, da postanu ljudi, da jednom imaju svoje kuće, svoje porodice, svoju djecu.
Piše: Nura Bazdulj Hubijar, Facebook
I tako, bio jednom jedan grad. Nema ga više. Ostale ruševine u zemlji Siriji, blizu granice s Turskom. Grad se zvao Kobane.
Bio jednom jedan dječak. Rodio se baš u tom gradu u vrijeme kada je rat već trajao. Nije znao šta su igre na plaži, stope u pijesku i kule od pjeska. Nije mirisao na alge, ribe i školjke. Znao je samo za bombe, dim, pucnjeve, vapaje, suze, glad. Majka bi, ako je bilo moguće, stavljala njega i dvije godine starijeg mu brata pod neko staro ćebe.. Nije slušao pričice ni pjesme uspavanke.Prije nego bi potonuo u san kao u mutno more zatvorio bi okice da ne gleda tugu i strah na majčinu licu, suze što su kao dijamanti blistale u njenim mrkim očima.
I tako, bio jedan dječak. Lijep, crnokos, crnook. Nema ga više. Bježeći od rata, od bezumlja, od ludila, prešao cijelu Tursku. Nađen na plaži u blizini turskog ljetovališta. U tamnoplavom šortsu, crvenoj majici, u dubokim cipelicama na bosim nogama. Na crti imeđu mora i obale. Lijepo lice desnom polovinom oslonjeno na tlo. Valovi su dolazili do njega, oplakivali ga, ljubili. pa uz njega umirali. Imao je samo tri godine. Dječak se zvao Aylan.
“Rat se sastoji u tome da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovest ljudi, koji se vrlo dobro poznaju, auzajamno se ne ubijaju.” rekao je mudri Ajnštajn. Jedna od najboljih definicija rata koju sam pročitala.
I to vrijedi za svaki rat. Svaki bivši, svaki sadašnji, svaki koji će tek biti. Kad? Gdje? Ko zna. Izvjesno je samo da će ga biti. Dok ljudi ne istrijebe jedni druge. Bezdušno, bezobzirno, krvnički, luđački će nastaviti ubijati djecu, žene, starce, mladiće, djevojke, sve…A ne poznaju ih niti znaju zašto ih ubijaju. Ali znaju da to rade za volju onih koji im od svega ne svijetu najčešće daju samo obećanje za ulazak u raj. Tako bezumnici tuđim smrtima “kupuju” ulaznicu za raj koji je upitan. I kad ne bi bio upitan, koji bi normalan čovjek ušao u njega preko krvi I života nevinog, čistog, bezazlednog, željnog običnog malog ljudskog života? A ne znaju, ili ne žele znati da onima koji ih smišljaju ratovi služe isključivo za povećanje uticaja, moći, bogatstva? Kakav je to raj, kakva je to moć, kakvo je to bogatstvo koji se grade na temeljima krvi, jauka, smrti, zgarišta, bola, suza?…
Da zanemarim sve odrasle. Ima li broja djece na ovome svijetu kojima su ubijena djetinjstva, snovi, očevi, majke, kojima su razoreni domovi, kojima su uzeti životi? A došli su na ovaj svijet da žive, da se vesele životu, da rastu. Da jednom budu učitelji, kondukteri, piloti, ljekari, vozači, muževi, očevi, da budu ljudi…
Nikad Aylanu neće ispadati mliječni zubići. Nikad neće naučiti slova. Nikad neće čuti školsko zvono. Nikad neće znati šta je prva simpatija, prvi poljubac, prva ljubav… Aylan će vječno imati tri godine. I njegov brat će vječno imati 5 godina. A njihova majka će dok je svijeta I svijeka ostati na svojih 35.
Neću misliti na Ajlana! Ni na njega ni na onu fotografiju. Opasno je to. Nijedan pojedinac ne može promijeniti svijet. Može samo izgubiti razum.
I odjednom, kao živo sjećanje, iskaču stihovi velikog Ćopića pohranjeni nekad davno na matricu sjećanja. Mislila sam da sam ih zaboravila. A nisam. Istorija se ponavlja.
“Ponekad mala plakala
A sad se opet smijala
I vesela bila
Kad bi je mati tješila:
Još samo malo, rođena,
Pa ćemo vidjeti Petrovac
A to je varoš golema
Gdje ima vatre i hljeba
I kuća do samog neba.
Radovala se djevojčica
I vatri i gradu neviđenom
A sada leži sićušna kao ptica
Na cesti Petrovačkoj,
Na cesti okrvavljenoj”…
I Aylan se sigurno radovao nekom lijepom gradu u kome će naći svog plišanog medu. U kome će ga mama u krilu zibati I kose mu milovati. U kome neće biti gladan.
A njegova čista duša se vinula k beskrajnim nebeskim visinama na plaži nekog ljetovališta na koje dolaze bezbrižni turisti da se sunčaju I kupaju, da uživaju u zalascima sunca.
A zasigurno negdje blizu su bila tijela njegovog petogodišnjeg brata Galipa i njihove nesretne majke Rihan.
Neću misliti na Aylana! Srce me boli, duša se skamenila… I bojim se. Strah me potapa. Ne od ajkula, ne od poskoka, ne od lavova I ne od vukova. Strah od ljudi.
Ima mnogo onih koji se vole igrati asocijacija. Jedna sam od njih. Do jučer, ako bi me neko pitao koja mi je asocijacija na: Lijepo, bijelo, nježno, nevino, kratkog daha, bez dvojbe bih odgovorila: Behar trešnje. Jer je čudesan, jer ima neku ljepotu koja omađija.
Od danas, ako me neko bude pitao koja mi je asocijacija na: Lijepo, nevino, bezazleno, nježno, prekratkog daha, sasvim siuno ću odgovoriti: Aylan.
KOMENTARI