Četrdeset žena, četrdeset sasvim osobnih priča. Četrdeset tragedija međusobno povezanih linijom, toliko punom bola da je se gotovo može vidjeti i golim okom. Sedamnaest godina je u međuvremenu prošlo od masakra u kojem je većina njih izgubila sve.
To je ukratko priča o sadržaju izložbe Žene Srebrenice u njemačkom Duisburgu, koja je otvorena ovih dana u Cubus Kunsthalle. Riječ je o 40 crno-bijelih fotografija autoraSeada Husića, od kojih svaka priča svoju osobnu priču. To je priča o masakru u Srebrenici u kojem su neke od žena izgubile ‘samo’ supruge i sinove, neke pak ‘samo’ braću i ujake, no velika većina izgubila je sve. Ovisno o veličini obitelji, ova brojka iznosi čak i do 70 osoba.
Jedna od njih izgubila je 70 bližnjih
“To je bilo posebno teško pojmiti. Pokušajte si zamisliti da odjednom ostanete bez svih muških članova obitelji. Jedna je žena doista izgubila 70 osoba. Ne znam što je bilo teže za čuti: činjenicu da su neke izgubile djecu, sinove od devet ili 12 godina, ili pak supruge i braću. No, ja sam to morao ‘samo’ saslušati, proživjeti su to morale one same. Svaka zasebno, godinama…”, ispričao je za Deutsche Welle autor fotografija Sead Husić.
Izložba se sastoji od 40 portreta, crno-bijelih fotografija velikih dimenzija, snimljenih u klasičnoj, analognoj fotografskoj tehnici. Portreti, tijesno nanizani jedan pored drugog, nalaze se na drugom katu izložbenog prostora Cubus Kunsthalle u Duisburgu. U pravokutnoj, dugačkoj prostoriji crvenih zidova, izrazi i zračenje lica žena dolaze do svog punog izražaja. Bez obzira kreće li se posjetitelj ili samo stoji u prostoru, oči žena ga prate, netremice promatraju, njihovi izrazi lica odaju duševnu i psihičku odiseju koju imaju iza sebe, ne traže sažaljenje, ali ne izražavaju niti bijes. Pogled je uvijek otvoren, iskren, dostojanstven, tvrđi ili mekši, u niti jednim očima se osmijeh čak niti ne nazire. Pitanje je pojavljuje li se uopće ikad?
Na kraju je ipak bila onakva kakva jest
“Samo je jedna žena sjela na stolicu i namjestila osmijeh. Kada smo joj rekli da to nije potrebno, da se ne mora osmjehivati ako joj do toga nije, opustila se i dopustila da je se fotografira onakvom kakva je”, otkrio je Kai Toss, redatelj i novinar koji je u Tuzli i Potočarima pratio Husića, istodobno snimajući film koji se ovih dana također može vidjeti na izložbi.
I Toss svjedoči o trenucima susreta sa ženama koje su ga potresle i uvukle mu se pod kožu. “Sve su priče strašne, svaka na svoj način. Dimenziju patnje si zapravo ne možemo ni zamisliti. Ja primjerice nikada neću zaboraviti trenutak u tvorničkoj hali u Potočarima, gdje su u srpnju 1995. godine žene bile odvojene od muškaraca, i gdje su djelomično i nastale ove fotografije, kada je u prostoriju ušla jedna starija žena oslanjajući se na svoj štap. Kuckanje štapa o pod odzvanjalo je po cijeloj hali… Tada sam zapravo shvatio koliki napor njima predstavlja dolazak na ovo mjesto”, prisjetio se Toss.
Skinule čak i marame
Utoliko više iznenađuje njihova hrabrost; ne samo da se ponovno suoče s tragedijom koja ih je zadesila, nego da se svijetu doista prikažu onakve kakve jesu. Iako je bilo vrijeme ramazana, kada tradicionalne muslimanke glavu prekrivaju maramom, neke su ih svjesno skinule upravo zbog toga da budu što otvorenije, autentične.
“To je bila i moja namjera i želja: da ih prikažem bez ikakvih suvišnih detalja. Zato sam i odabrao crno-bijelu tehniku koja takoreći još više naglašava izraz lica, a potiskuje šarenilo njihovih haljina. Iz tog razloga nisam koristio digitalnu nego analognu tehniku fotografiranja. Ona je po mnogo čemu ‘ozbiljnija’, ne pruža mogućnost brisanja, ispravljanja i dok fotografije nisu razvijene, nitko ne može niti vidjeti kakve su i jesu li uopće uspjele. S druge strane, imao sam osjećaj da je ova tehnika ženama bliža. I fotografije njihovih supruga i sinova koje su im preostale, snimljene su u ovoj, a ne u digitalnoj tehnici”, kazao je Husić.
On je žene iz Srebrenice po prvi put susreo 2002./ 2003. godine kada je za jedne njemačke novine o njima pisao članak. Budući da se i inače bavio temom ratova na Balkanu (završio je studij političkih znanosti na fakultetu u Duisburgu), ideja za seriju fotografija nekako se, kako kaže, nametnula sama od sebe.
One su samo Europljanke
“Kada sam ih prije nekoliko godina po prvi put susreo, uočio sam velike razlike među njima: neke su ‘obične žene sa sela’, neke su radile u uredima, neke su manje, druge pak više ili dobro obrazovane. Slike koje s njima povezujemo uvijek su bile jedno te iste: žene na grobovima koje oplakuju svoje mrtve. Imao sam dojam da se na njih uvijek nekako gleda s distance, velike udaljenosti, kao da je riječ o nekome tko živi na desetom kraju svijeta, iako je zapravo riječ o ženama iz Europe. Zapravo su žene iz Srebrenice obične Europljanke”, opisao je Husić.
Sead Husić trenutno radi na tome da portrete žena iz Srebrenice izloži u Nizozemskoj, u zemlji odakle su došli pripadnici jedinica promatrača UN-a koji u srpnju 1995. godine nisu (ili nisu mogli ili nisu bili u stanju) spriječili zločin koji se dogodio. U Den Haagu ili nekom drugom gradu bi ova izložba vjerojatno otvorila sasvim novu i drugačiju raspravu nego što je to slučaj negdje drugdje.