Pogledah vani jutros i pomislih – Uh, masallah, kakav divan dan! Gdje ćemo?
I, dok smo razmišljali kuda, prelistah današnja dešavanja onako brzinski kol'ko da podmirim dozu zavisnosti od informacija za danas. Vidoh da nije svakom lijep dan. Nekoliko majki će ukopati po jedno ili troje djece. I zaledi se sve u meni. Grč.
Ustvari, prepoznavanje te boli. Svi smo ovih dana ukopali nekoga, nekada. I kako se i nama približava taj dan, taj datum, taj grč sjećanja, tako – osjećam – više sam u panici da zamajem sebe da ga što manje osjetim. Ali me tuđa bol podsjeti na moju.
23.sam tragično izgubila oca u 46.godini. Mislila sam da ću smrt svojih roditelja, kad je i ako je doživim, podnijeti smireno, dostojanstveno, kao vjernik. To je ono kad ne znaš kako bol izgleda. A ona dođe nenadno, zatekne te nepripremljenu uvijek, baš uvijek. I uvijek bismo da možemo da je još dan, još tren barem prolongiramo i odložimo. A kad je spoznamo, kad je postanemo svjesni, kad je osjetimo, onda više ne znamo za sebe, ni za koga. Ja sam osjećala samo da mi je da trčim, da pobjegnem od tog saznanja, od te činjenice, da vrištim, da potonem….
I sve prođe. Sve vremenom prihvatiš. Vremenom naučiš da plačeš kad ti se priplače, da vrištiš kad ti je do vriske, da se potom obrišeš i nastaviš dalje. Čak i opet se nasmiješ. I opet se raduješ. I opet sanjaš, maštaš, planiraš. Opet živiš.
Gospodaru, svim majkama, roditeljima, djeci – svima koji danas nekog svog spuštaju u mezar olakšaj, daj utjehu, daj smirenosti, sabura, snage, imana da podnesu. A kad se podnese, prihvati se činjenica, kad se prihvati, kad ubijedimo um da se to zbilja desilo i da nema nazad – pomiri se s tim. Kad se pomiri, nastavi se dalje. Nekako.
Gospodaru, rovita su naša srca. Ti ih najbolje znaš i poznaješ. Prospi na njih Svoj mir da zacijele rane, da bar ne krvare ako ozdraviti već neće….
Amin.
KOMENTARI