Nedavno je pod pokroviteljstvom Saveza bošnjačkih NVO multimedijalni servis „Exit Media“ počeo sa snimanjem dokumentarnog filma o nani Fati Orlović iz Konjević Polja u Bratuncu. Ona je svima već poznata kao starica koja dvadesetak godina u svojoj avliji gleda bespravno izgrađenu pravoslavnu crkvu. Tom prilikom smo putovali u Konjević Polje i mogli iz prve ruke svjedočiti životu ljudi koji skoro cijeli život žive u svojim kućama, ali ih još uvijek nazivaju povratnicima. Valjda da bi se posredno ukazalo na trajno prekinutu vezu između njih i prostora na kojem žive. Putujemo preko Tuzle i od Zvornika nas uporno počinje pratiti kiša. Dolazimo u Konjević Polje i nakon kontaktiranja našeg domaćina i provjere rasporeda aktivnosti, odlučujemo da je vrijeme za ručak.
Ulazimo u roštiljnicu preko puta crkve, valjda uz benzinsku pumpu, jedini ugostiteljski objekat u Konjević Polju. Unutar vlada postapokaliptična scena otrgnuta od vremena. Lokalci ovdje zbog kiše krate vrijeme šahom i kartanjem. U prostoriji vlada minimalizam i duhanski dim, a na televizoru se vrte neizostavne turbofolk cajke. Sjedamo za stol i prilazi nam konobar, ljubazan mladić od dvadeset i neku godinu spuštenih hlača i sa obilno geliranom jež frizurom. Prvo nam nabraja sedam jela sa jelovnika koja trenutno nemaju, a zatim i tri koja se mogu dobiti.
Ljudi su ovdje zaboravljeni od sviju, što se vidi na svakom koraku. Samo mjesto izgleda kao i svako drugo povratničko, mješavina ratnih ruševina, luksuzno uređenih kuća onih koji su u dijaspori i bijednih kućeraka sirotinje izgrađenih od donacija. Mnogo starih, malo omladine.
Genocid je ovdje obilježio sve za idućih par stoljeća. Ljudi su podijeljeni, nepovjerljivi i ogorčeni. Bošnjaci su konkretno ljuti na sve. Najviše na Srbe koji su pobili njihove cijele porodice i nimalo se ne kaju zbog toga, a malo manje na nas Federalce i mutavi odnos naše politike prema njima, koji svoj život u ovim zabitima vide kao misiju spašavanja i opstanka države.
Radimo zatim prvi razgovor sa Srbinom koji tvrdi da je crkva u Konjević Polju mrlja na srpskom obrazu i objašnjava koliko političari i danas zloupotrebljavaju međunacionalne tenzije i tako ubijaju svaki prosperitet.
Nakon posjete Novoj Kasabi, kasno te noći vozeći se nekih 5-6 kilometara od Konjević Polja (prije toga smo zbog magle i nepoznavanja terena promašili selo i završili u susjednom), stižemo kod našeg domaćina. Klasično težačko poljoprivredno domaćinstvo prepuno stoke i pomoćnih objekata. Kiša i dalje pada. Gostoprimstvo je na visokom nivou. Naš domaćin živi sa roditeljima i četvero djece. Priča nam kako su mu ukinuli dječji doplatak jer mu djeca više ne idu u školu koja se nalazi 50 metara od kuće, nego u susjednu Novu Kasabu zbog zabrane bosanskog jezika.
Sutradan put u Potočare otkazujemo zbog pljuska koji ne prestaje i odlazimo kod nane Fate. Nana Fata je ostarila. Teško hoda, gubi se u razgovoru, ali je i dalje temperamentna i izuzetno „slobodnog“ jezika. Crkva joj je i dalje glavna briga. Sama crkva je bijedna gomila betona zapuštena kao i cijeli kraj. Razbijenih prozora i razvaljenih oluka. Na prvo pogled je vidljivo da su oni koji su je izgradili davno digli ruke od nje. Najbliži Srbin živi desetak kilometara dalje prema Bratuncu. Crkvu jednom godišnje obilazi par sveštenika, a ostatak godine zjapi prazna. Zapitao sam se kako je moguće da je neko uspio taj jad i čemer napuhati do nacionalnog problema i obespravljenost jedne starice toliko godina politički eksploatisati. Pred crkvom stoji i nešto nalik na pečenjaru za prasad sa krstom na vrhu. Tipičan balkanski primjer ispreplitanja duhovnosti i hedonizma.
Nanina kuća je prepuna fotografija djece i unučadi iz Amerike koje nam sa sjetom pokazuje i priča o njihovim životnim uspjesima. Teško mi je zamisliti kako izgleda jedan prosječan dan u životu ove usamljene starice sa djecom na drugom kraju dunjaluka i mužem ukopanim u obližnjim Potočarima. Nakon obavljenog razgovora pakujemo se, odlazimo još jednom u onu kafanu i polazimo kući.
Prolazeći Zvornik prema Tuzli nekom simbolikom sa povratničkom bijedom i kiša prestaje. Nije da te iste bijede u Federaciji nema, ali u većem gradu ona nije toliko ogoljena kao u izoliranim podrinjskim selima. Da nije bilo tolike kijametske kiše, možda naš doživljaj ne bi bio ovako sumoran, ali ne dao Bog nikom biti povratnik u ovoj državi jer si otpisan i od svojih i od njihovih. Ono što je nekad trebao biti povratak otpisanih postao je otpisani povratak.
Nermin Spahić (nasevijesti.com)
KOMENTARI